U SVIJETLU POSLANSTVA I OBJAVE
U PEĆINI HIRA
Kad se Resulullah, a.s., približio četrdesetoj godini života, i kada su njegova zapažanja prošlosti i sadašnjosti rasvijetlila njegov um, jaz između njega i njegovoga naroda se u mnogo čemu produbljivao. On tada zavoli samoću. Ponio bi sa sobom hrane i vode, i odlazio u pećinu Hira na brdu Nur, koje je udaljeno od Meke oko dvije Milje. To je jedna lijepa pećina, duga četiri aršina, a široka jedan aršin i tri četvrtine. On je provodio mjesec Ramazan u toj pećini. Nahranio bi siromaha, ako bi tim putem naišao.
Vrijeme je provodio u ibadetu i razmišljanju o svemu što ga okružuje, pa i o kosmosu. Razmišljao je šta se krije iza toga, kakva je to snaga koja pokreće sve to. On je bio siguran da njegov narod pogrešno obožava Allaha. Oni žive u zabludi i čine širk, vjeruju u kipove. Ali, Muhammed nema jasan put, kojim bi krenuo, nema program koji bi provodio u djelo, a niti određeni cilj kojim bi bio zadovoljan i smiren.
Resulullahov izbor ovog malog tihog mjestašca, bio je dio Allahove brige o njemu i Allahovog plana s njim. Allah, dž.š., pripremao ga je za ono što ga je čekalo. Velika je istina, da bilo kakav preobražaj – duhovni, naravno – čovjek doživljava nakon sumiranja svog prethodnog života, a da bi to uradio, nužno je da se osami, izolira ili povuče na izvjesno vrijeme, jer time postiže punu koncentraciju u razmišljanju, neometan od svakodnevnih životnih sitnica, ljudi i njihovih problema i briga koje ga inače okupiraju. Tako je i Allah, dž.š., pripremao Muhammeda, a.s., u tišini i osami brda Nur, u pećini Hira. Pripremao ga je da na svojim plećima ponese najveći emanet čovječanstvu, emanet koji će promijeniti lice zemlje i uravnotežiti historiju. Allah, dž.š., pripremao je Muhammeda, a.s., tri godine na tešku i odgovornu dužnost koja ga čeka. On bi se osamljivao po mjesec dana razmišljajući o opstanku, i šta je poslije nestanka, kakve tajne krije život, a kakve smrt, itd. Tako je to trajalo do određenog momenta, do određenog susreta s nepoznatim, kad mu Allah, dž.š., dade dozvolu.
MELEK DŽIBRIL DONOSI OBJAVU IKRE
Kad Resulullah napuni četrdesetu godinu, koja se smatra godinom čovjekove zrelosti, a kažu da su u tim četrdesetim godinama poslanici dobivali Objave, počeše se javljati znaci poslanstva i u normalnom životu. Prvi tragovi su bili snovi – “er – ru´ja”. Snovi su mu bili jasni i čisti kao jutarnje svitanje. Snovi su mu se pojavljivali punih šest mjeseci, a poslanstvo je trajalo dvadeset tri godine. Ova ruja predstavlja jedan dio od četrdeset šest dijelova poslanstva.
Trećeg Ramazana Resulullahove, a.s., osame u pećini Hira, Allah, dž.š., odluči da spusti svoju milost na zemlju, da čovječanstvo počasti poslanstvom, pa posla Muhammedu, a.s., Džibrila, meleka s ajetima iz Kurana. Uz kalendarske proračune i postojeće dokaze, mi možemo tvrditi da je objavljivanje Kurana počelo u ponedjeljak, dvadeset prvog ramazana, navečer, što odgovara desetom avgustu, 610. godine po kalendaru. Resulullah, a.s., tada je imao tačno četrdeset mjesečevih godina i šest mjeseci i dvanaest dana, ili oko trideset i devet sunčanih godina i tri mjeseca i dvadeset dva dana.
Aiša, r.a., pripovijeda nam priču o samom događaju, o svjetlosti koja je počela rastjerivati tminu i mrak nevjerstva i zablude. Putem te svjetlosti poče se mijenjati tok života i sudbina historije.
Prvi vid Objave Resulullahu, a.s., bio je er -ru´ja -es salika, istinito snoviđenje. Ti snovi dolazili su poput svitanja zore, a odmah poslije toga želio je da se osami, i to je činio u pećini Hira. Svaki put je bivao pobožniji i bogobojazniji. Predavao bi se ibadetu po nekoliko noći, a prije odlaska u Hiru opskrbio bi se kod kuće, obišao bi h. Hatidžu, r.a., pa tek onda otišao u osamu. To je trajalo do pojave meleka, koji dođe Resulullahu, a.s., u pećini Hira. Džibril mu reče: Uči!, a Muhammed, a.s., odgovori: Ja ne znam učiti, pa nastavi: Zatim me uze, pa me privuče sebi, a zatim me odmaknu od sebe. To uradi jako i snažno tri puta, a nakon trećeg puta reče: Uči, čitaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara, stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.
Resulullah, a.s., vrati se uzbuđen i usplahiren, uđe kod h. Hatidže, r.a., i reče: Prekrijte me, prekrijte me! Smiriše ga dok ne ode od njega strah, zatim reče h. Hatidži, r.a.: Šta mi se desi! i ispriča joj novost i reče: Strahovao sam za se, a h. Hatidža, r.a., mu reče: Ne, ne tako mi Allaha, Allah te nikad neće osramotiti. Ti si čovjek, koji posjećuje rodbinu, pazi sirotinju, stječe za siromahe, ugosti gosta, uvijek pomaže i ustrajava na istini.
H. Hatidža ode s Muhammedom, a.s., kod svoga amidžića, koji se zvao Vereka ibn Nevfel ibn Esad ibn Abdul Uza. On je u predislamsko doba primio kršćanstvo iznao je pisati na hebrejskom, te je prepisivao Indžil. On je bio slijep i sijed. Zatekli su ga kako prepisuje El – kitabul – ibranijj.
Prepisivao je Evanđelje na hebrejski jezik. Bio je sijed slijep starac. Hatidža, r.a., mu reče: O amidžiću, čuj priču sina svoga brata!, pa mu Vereka reče: Pričaj, moj bratiću, šta ima? Resulullah, a.s., obavijesti ga o događaju koji se zbio u pećini Hira. Vereka ga sasluša i reče:
Ovo je bio Božiji povjerenik kojeg je Allah poslao i Musau. Kamo sreće da sam mlađi, da hoću, bogdo, biti živ, kada te tvoj narod bude progonio! A Resulullah, a.s., reče: Zar će me oni progoniti? Da! Znaj da ni jedan, koji je dolazio s ovim kao ti, nije bio bez neprijatelja. Ako dočekam taj dan, svesrdno ću ti pomoži! Međutim, uskoro je Vereka umro, a Objava je zastala.
Prenose Taberanija i Ibn – Hišam neke dopune, koje su od koristi, na primjer, da je Resulullah, a.s., nakon Objave, izašao iznenađen iz Hire – pećine, pa se odmah vratio nazad i da je nakon kraćeg boravka otišao u Meku. Tabersnijino predanje baca zračak na uzrok njegovog izlaska; evo tog teksta:
Rekao je Resulullah, a.s., nakon govora o dolasku Objave:
Meni su, od Allahovih stvorenja, bili najmrži pjesnik i luđak. Nisam volio ni da ih vidim. Rekao sam Kurejšijama, da meni o njima nikada ne pričaju! Ako to učine popet ću se na uzvisinu brda, bacit ću se s nje i ubiti se, pa ću se odmoriti! Zatim nastavi:
Izašao sam da to i učinim, pa kada dođoh nasred brda, čuh glas s nebesa kako govori: – O Muhammede! Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril! Zatim reče: Podigoh glavu u nebo i ugledah Džibrila u liku čovjeka. Vidjeh mu samo noge na horizontu. On reče: – O Muhammede, Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril! Poslanik, a.s., reče: Stadoh i počeh gledati u njega, pa me to odvrati od moje ranije nakane; niti krenuh naprijed, a ni nazad. Stalno sam pokušavao svratiti pogled s njega na drugu stranu neba, ali gdje god bih okrenuo glavu, svagdje je bio on. Tako sam stajao u mjestu, ni naprijed ni nazad, sve dok Hatidža ne posla po mene da se vratim. Glasnici su došli i vratili se kući, a ja se nisam mogao maknuti s mjesta. Zatim Džibril ode, a i ja se vratih svojoj porodici. Kad stigoh kući, sjedoh uza samu Hatidžu i naslonih se na nju, pa mi ona reče: – O Ebu Kasime, gdje si bio? Tako mi Allaha, poslala sam ih da te traže po čitavoj Meki i ne nađoše te!
Ja joj potom ispričah šta sam vidio. Ona reče: – Obraduj me, o amidžiću, i ustaj. Tako mi Stvoritelja, želim da budeš Poslanik ovom ummetu.
Zatim ona ustade i pohiti kod Vereke, pa i njega upozna s događajem, a Vereka joj odgovori: – Kuddusun, kuddusun! Allahu, Allahu, tako mi Onoga u čijim rukama je moj život, Muhammedu je došao Allahov povjerenik, koji je dolazio Musau. On je Poslanik ovoga ummeta (naroda). Reci mu, o Hatidža, neka bude čvrst i postojan!
Hatidža, r.a., vrati se i prenese mu Verekine riječi. Kad je Resulullah, a.s., okončao boravak u pećini Hira, vrati se u Meku. Srete ga Vereka i nakon što je čuo od Resulullaha, a.s., priču, reče:
Tako mi Onoga u čijim je rukama moj život, ti si poslanik ovog ummeta! Došao ti je Allahov povjerenik, koji je dolazio i Musau.
NASTAVIĆE SE…