GRADNJA KABE I DOGAĐAJ PRESUDE
Kad je Resulullah, a.s., imao je trideset i pet godina, Kurejšije odlučiše da izgrade Kabu, koja je do tada bila jedna kamena gomila na uzvišenom zemljištu. Uzdignuta je bila devet aršina, još od vremena Ismaila, a.s. Nije imala krov, pa su neki lopovi ukrali sanduk s blagom koji se nalazio unutar te gomile. Zbog svoje tradicije i velike historijske vrijednosti, kao i temelja koje je udario Ibrahim, a.s., Kabu su stalno posjećivali svi prolaznici kroz Meku. Dešavalo se da su mnogi odnosili sa sobom komadić zemlje ili kamenčić, kao simbol svetosti i berićeta. Pet godina prije Resulullahovog, a.s., poslanstva, Kabu je splakala poplava nakon pucanja brane Arema. Kurejšije su se uplašile, jer je gotovo prijetilo da se sruši Kaba, pa odlučiše da obnove gradnju, čuvajući njene temelje i njeno prvobitno mjesto. Odlučiše da je grade samo sa pošteno stečenim imetkom – bez primjesa kamate, mita, ukradenog i otetog nivca itd. Oni su se bojali da sruše postojeće ostatke Kabe, pa to otpoče El – Velid ibn Mugire El – Mahzumi, a drugi su krenuli za njim pošto mu se nije ništa loše dogodilo. Srušili su sve do temelja što je sagradio Ibrahim, a.s.
Napravili su Arapi i plan za izgradnju Kabe. Odredili su koliko će koje pleme sakupiti kamena, i koji će dio zidova ko sazidati, tako da svi zajedno učestvuju u gradnji.
Doveli su graditelja, Rimljanina, zvanog Bakum i gradnja je tekla sve po planu, dok nisu došli do visine zida i mjesta gdje je trebalo postaviti Crni kamen – Hadžerul – esved. Svako pleme smatralo je sebe privilegiranim da taj častan posao učini neko od njih. Svađa među njima potrajala je četiri, pet dana i prijetila je izbijanjem krvavog sukoba oko Svetog hrama u Svetoj zemlji. U svemu tome najtrezveniji je bio Ebu – Umejje bin El – Mugire El – Mahzumijj, koji dade prijedlog: prva osoba koja se pojavi na vratima harema Kabe neka riješi problem i donese presudu.
Allah, dž.š., htio je da ta osoba bude Resulullah, a.s. Kada ga ugledaše, povikaše: El -Emin, El – Emin, (pouzdan i povjerljiv), zadovoljni smo da on donese presudu, to je Muhammed!
Kad Resulullah, a.s., priđe bliže, oni ga obavijestiše o problemu, i zatražiše rješenje. Resulullah, a.s., imao je rješenje: on zatraži komad platna, spusti ga na zemlju i na sredini postavi Crni kamen, zatim zatraži da priđu poglavari zavađenih plemena, te da svi zajedno uzmu za ćoškove platna i da podignu Crni kamen do mjesta gdje će se postaviti. Tada ga Resulullah, a.s., uze svojom rukom i postavi ga gdje treba. Ovo je bio mudar postupak koji je zadovoljio sve strane.
Kurejšijama je ponestalo čistog imetka za gradnju, pa sa sjeverne strane izgradiše zid visok šest aršina, danas zvani Hatim – zid, ili Kameni zid. Vrata na tom zidu uzdigoše od zemlje, da ne može bilo ko ući, već samo onaj kome dozvole. Kad je gradnja Kabe dostigla petnaest aršina, udariše joj strop oslonjen na šest stubova. Tom gradnjom Kaba je dobila svoj četverougaoni oblik s približnim mjerama: visina je otprilike 15 m, dužina zida na kome je Hadžerul – esved je 10, 10 m, kao i zida nasuprot. Kamen se nalazi na visini od 1,5 m, od podnožja, kuda se vrši tavaf. Čeoni zid, na kojem su vrata, dug je 12 m, kao i njemu suprotni. Vrata Kabe su postavljena na visini od 2 m iznad zemlje. Kabu okružuje s vanjske strane obruč od kamenih blokova visine 25 cm i širine 30 cm. To su, ustvari, blokovi od prve građevine, pa su sačuvani na taj način i zovu se Šazravan.
KRATAK ŽIVOTOPIS PRIJE POSLANSTVA
Resulullah, a.s., u svojoj je mladosti bio obdaren najboljim vrlinama koje posjeduju ljudi. Imao je visoki koeficijent inteligencije što se odražavalo u svakom njegovom pokretu ili poduhvatu. Nije volio mnogo pričati. Volio je osamu, koju je provodio u časovima razmišljanja i traganja za pravdom i svim onim što je dostupno ljudskom umu da shvati. Razmišljao je o prirodi, njenim ljepotama, prirodnim zakonima, zatim o čovjeku kao jedinki i kao dijelu društva. Zatim je razmišljao o vjeri, šta je to što vjeruje njegov narod, kome, ili čemu se klanja i moli, zašto se bave krivovjerstvom, vradžbinama, itd. Ako bi vidio da se negdje radi dobro, pritekao bi u pomoć, a zla se strogo klonio. Nije pio alkohol, nije jeo meso zaklano na žrtveniku, nije praznovao kumirske blagdane ni svečanosti. Bio je prvi koji je bježao od svakog širka ili mnogoboštva. Nije mogao otrpjeti kad bi čuo da se neko kune kumirima Latom i Uzatom.
Bez svake sumnje – Resulullaha, a.s., čuvala je Allahova odredba. Ako bi se desilo da se počne buditi u njemu neki ljudski porok, ili bi krenuo za nekim običajima nedostojnim njega, tada se pojavljivala Božanska briga da ga sačuva od svega što ne valja. Ibn-Esir prenosi:
Rekao je Resulullah, a.s.:
Nisam nikada bio zainteresiran da činim ono što su činili predislamski Arapi, osim u dva slučaja, i u oba mi je Allah, dž.š., našao izlaz iz situacije. Zatim mi se to više nije dešavalo do početka Objave, kojom me je Allah počastio. Rekoh, jedne večeri, dječaku koji je napasao ovce sa mnom na brdima Meke: Hoćeš li paziti i moje ovce, a ja idem na sijelo u grad, kao i ostali mladići? Odgovori da hoće. Ja krenuh, i kad bijah kod prve kuće u Meki, čuh svirku, pa upitah:
Šta je to? Odgovoriše mi: Ženi se dvoje mladih. Ja sjedoh da poslušam, a Allah, dž.š., začepi mi uši i ja zaspah. Ujutro me probudila vrelina sunca. Ja se vratih dječaku, a on me upita kako je bilo. Ispričah mu, a zatim odlučih da i druge noći uradim isto. Kad uđoh navečer u Meku, snađe me isto kao i prethodne noći. Poslije ovog događaja, nisam dozvolio da me okupira zlo.
Prenosi Buharija od Džabira bin Abdullaha, koji kaže: Kad je sagrađena Kaba, otišli su Resulullah, a.s., i Abbas da prenose kamenje, pa Abbas reče Resulullahu: Stavi svoju odjeću (izar – donji dio) na vrat da te kamenje ne nažulja. Resulullah, a.s., kleknu na zemlju, oči podignu nebesima, pa se podiže i reče: Moj izar, moj izar, pa pritegne odjeću uza se. U drugoj verziji hadisa stoji: Poslije toga mu se nije nikada vidio sramotni dio tijela.
Resulullah se odlikovao u svom plemenu lijepim jezikom, dobrim ponašanjem, plemenitom naravi. Bio je najmuževniji, i najljepšeg ahlaka (morala). Posjedovao je blagost, ljubaznost. Govorio je samo istinu. Svako obećanje bi izvršio, a povjereni emanet čuvao. Njegov ga narod prozva El – Emin, a za njega kaže majka svih vjernika, Hatidža, r.a.:
Snosi teret (pomažući siročad), stječe za siromahe, gostoljubiv je i pomaže one koji zastupaju istinu.
NASTAVIĆE SE…
ZAPEČAĆENI DŽENNETSKI NAPITAK – 4. DEO