Ratne 1993. godine 27. i 28. septembra, u opkoljenom Sarajevu, vjerovatno u najtežem periodu za opstojnost države Bosne i Hercegovine i njenog naroda, u sarajevskom hotelu Holiday Inn, održan je I bošnjački Sabor. Jedan od inicijatora i organizatora Sabora bilo je Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih (nakon Sabora – bošnjačkih) intelektualaca sa tadašnjim predsjednikom rahmetli Alijom Isakovićem.

Zasjedanju je prisustvovalo ukupno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Zasjedanjem je predsjedovao prof. dr. Enes Duraković koji je na uvodnom izlaganju predstavio i predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine dr. Harisa Silajdžića. Saboru su prisustvovali najugledniji predstavnici bošnjačkog naroda iz svih društvenih slojeva (akademske zajednice, predstavnika organizacija iz oblasti kulture, privrede itd), kompletan državno-politički i vojni vrh na čelu sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva RBIH rah. Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Harisom Silajdžićem, Nijazom Durakovićem, Mirkom Pejanovićem, zastupnici u Skupštini RBIH, predstavnici tadašnjeg diplomatskog kora u Sarajevu (turski, iranski i američki ambassador), katoličkih (Vinko Puljić) i pravoslavnih vjerskih institucija itd.

U svom govoru, između ostalog, Alija Isaković je rekao: “U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti to obaviti, osnovne naše institucije (Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Preporod, Islamska zajednica i Merhamet) pokrenuli su sazivanje ovog Sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i po mogućnosti svih regija”.

Glavni razlog za sazivanje I bošnjačkog Sabora bila je politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka u Bosni i Hercegovini o predloženom tzv. Ženevskom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH nakon dvije godine života u Uniji. Dugo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine sadržaj rasprava sabornika u zatvorenom dijelu sjednice bio je nepoznat. Međutim, danas je manje-više sve poznato, postoje transkripti govora sabornika kao i video snimci cijelog toka zatvorenog dijela sjednice. To su bili sigurno najteži momentima za Bošnjake u njihovoj historiji, srpski agresor je uz stravične zločine okupirao veliki dio zemlje, rasplamsao se otvoreni rat s Hrvatima u Hercegovini i srednjoj Bosni, u zapadnoj Bosni Fikret Abdić je krenuo u zločinački pohod protiv vlastitih sunarodnjaka, a uz to približavala se duga i hladna zima s vrlo ograničenom dostavom hrane putem UN-ove humanitarne pomoći. U takvim okolnostima bilo je očekivati da se iz očaja prihvati mirovni sporazum i u suštini izvrši podjela Bosne i Hercegovine. Saslušana su različita mišljenja i došlo se do zaključka da nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države. Za mirovni plan koji je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine na tri etničke države glasao je manji broj sabornika dok je kvalificirana većina glasala za mir ali pod uvjetom da se oslobode sve teritorije na kojima su prije rata živjeli Bošnjaci, što je u suštini značilo zaštitu cjelovite Bosne i Hercegovine. Dalji tok događaja potvrđuje da te noći između 27. i 28 oktobra 1993. nije izvršena podjela Bosne i Hercegovine. Sačuvano je multietničko Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sačuvana je Skupština RBiH.

Ovaj Sabor, odnosno drugi dan zajedanja I Sabora 28. septembar 1993. godine, ostaće u historiji zabilježen kao mjesto gdje je usvojenom Deklaracijom matičnom narodu Bosne vraćeno njegovo historijsko ime – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini). Deklaracijom je vraćen i historijski naziv maternjeg jezika – bosanski jezik.

Rahmetli akademik Muhamed Filipović se upitao: “Tko smo mi Bošnjaci? Mi Bošnjaci smo onaj dio našega prvobitnog bosanskoga naroda koji kontinuira svojstvo narodnoga bića ove zemlje, ostvaruje unutar toga bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jest. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće biti žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnoga bošnjačkog naroda identificirati se i vezati za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”. Filipović ovdje aludira na tvrdnju da su bosanski katolici i pravoslavci isprva bili Bošnjaci po narodnosti (o čemu postoje desetine autentičnih dokumenata), ali su se u 19. stoljeću usljed mnogih faktora (najviše uticaja i pritisaka iz tadašnje Hrvatske i Srbije) identificirali s Hrvatima, odnosno Srbima.

Dakle nakon više od 150 godina potiskivanja, omalovažavanja i negiranja postojanja matičnog naroda Bosne (i Hercegovine) i njihovog maternjeg jezika, ova historijska nepravda je ispravljena.

Na popisu stanovništva koje je obavljeno u Bosni i Hercegovini 2013 godine, 50.1% građana Bosne i Hercegovine se izjasnilo da su Bošnjaci, njih 53% da im je maternji jezik bosanski, čime su se Bošnjaci kao autohtoni stari evropski narod vratili na listu evropkih naroda nakon više decenijskog negiranja i omalovažavanja. U svim susjednim državama Bošnjaci imaju status nacionalne manjine, odnosno manjinskog naroda, i imaju svoja nacionalna bošnjačka vijeća sa javnim nadležnostima u oblasti temeljnih elemenata nacionalnog identiteta (simbola, jezika, književnosti, obrazovanja, kulture općenito).

Danas se diljem svijeta, posebno u zemljama bivše Jugoslavije, 28. septembar obilježava kao dan vraćanja bošnjaštvu (kolokvijalno Dan Bošnjaka), organiziranjem svečanih akademija, prigodnih naučnih skupova, a u nekim državama kao što je Sjeverna Makedonija 28. septembar je neradni dan za pripadnike bošnjačkog naroda.

Ostaje nada i uvjerenje da će se građani Bosne i Hercegovine u budućim vremenima, bez obzira na vjeroispovjest, vraćati svom bošnjačkom i državnom bosansko-hercegovačkom identitetu.

Stoji u saopćenju Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca