Piše: Galib Gicić

BHT1 još jednom je pokazala animozitet prema Bošnjacima. Kad kažem, još jednom, znači da postoji kontinuitet. Pa da krenemo redom.

Obilježavanje 23. godišnjice genocida u Srebrenici, 11. jul 2018 godine. Svi mediji su prenijeli informaciju da je, urednik informativnog programa, Marko Radoja, zabranio prezenterima da na reveru nose Cvijet Srebrenice kao simbol stradanja žrtava srebreničkog genocida. Radoja se tada pravdao da se ne radi ni o kakvoj zabrani, već o nastojanju da se sačuva profesionalizam i neutralnost u izvještavanju. Zamisli čuda! Prije dva dana, sličan scenario. Voditeljika Dnevnika, iste kuće, u informaciji sa suđenja za zločine nad Srbima u Sarajevu kaže, počinili su ga pripadnici tzv. Armije Republike BiH. Očito, brzo zaboraviše, pa da podsjetimo:

1992. godine, kao i vijekovima prije, postojala je država koja se zvala i još uvijek se zove, Republika Bosna i Hercegovina. Početkom velikosrpske agresije 15. aprila iste godine formirana je vojska te države koja se zvala Armija Republike Bosne i Hercegovine,prenosi Tacka.net .

Povodom ovog, medijskog, profesionalnog i nadasve degutantnog lapsusa, oglasilo su se Udruženje žrtava i svjedoka genocida te Koordinacija boračkih Savrza BiH sa zahtijevom da direktor BHRT-a odmah uputi izvinjenje svim pripadnicima časne Armije Republike Bosne i Hercegovine te da odgovornie za ovaj, hoćemo vjerovati, nenamjeran gaf, sankcioniše. Koordinacija boračkih Saveza ARBiH će pratiti da li će poduzeće po ovom pitanju, a u slučaju da ne dođe do izvinjenja razmislićemo da i nije bio slučajni gaf nego namjera, te poduzeti nove korake u cilju zaštite ugleda i vremena Armije Republike Bosne i Hercegovine.


Do pisanja ovog teksta, do izvinjenja nije došlo, a po svemu sudeći i neće, jer učeni, dosadašnjom praksom, i ova provokacija proći će bez kažnjavanja odgovornih.

Ali, šta drugo i očekivati, od tzv. urednika, medijskih kuća koje ne prepoznaju razliku između latiničnog i ćiriločnog pisma, valjda u nakani da se dodvore, korisnicima istih, dokazujući tako svoju polupismenost.

Galib Gicić