Recep Tayyip Erdogan, u Prizrenu, nehotice ili s namjerom (zavisno od prijevoda), slomio je iskrivljeno ogledalo u kojem Srbija posmatra međunarodne odnose. Budale ne treba prizivati, uvijek nađu povod da se same jave, a na kraju čitave priče jedini koji ne treba da brinu su hotelijeri na turskoj rivijeri i producenti “Sulejmana”
Pozajmio sam naslov filma Sofije Kopole, upravo jer većini koja ga je gledala izmiče njegova suština. Govorim o empatiji, saživljavanju s emocijama drugih. Valjda ne postoji nijedno ljudsko osjećanje koje je više strano politici od empatije. Ona je sazdana od gole koristi, makar je sakrili pod floskulu “javnog interesa”. Izjava turskog premijera u Prizrenu da je “Turska Kosovo, i Kosovo Turska, odnosno njegova druga zemlja” predstavlja riječi očišćene od naslaga empatije, u ovom slučaju prema Srbima. Kao ironija univerzuma, stigle su riječi ministra inozemnih poslova Davutoglua, pokušaj da se pokupe krhotine razbijene iluzije da je Erdogan “izgubljen u prijevodu”, odnosno, kako se to popularno kaže, “da su njegove riječi istrgnute iz konteksta”. Bilo je već kasno, Srbija se posjekla o te djeliće polomljenog stakla koje je bacalo iskrivljene slike godinama.
Tuširanje hladnom vodom
Topli odnosi koji su uspostavljeni s Turskom podrazumijevali su slaganje oko toga da se dvije zemlje ne slažu; podsjetit ću vas, ukoliko tih dana niste kupovali novine, da je Ankara prva koja je priznala nezavisno Kosovo. Insistiranje na razlikama u međunarodnim odnosima prečica je ka mračnom scenariju u kojem politika obično na kraju balade dobije svoj nastavak, drukčijim sredstvima. Iz prijateljstva s Turskom Srbija je željela izvući ono najvažnije – pacificiranje situacije u Sandžaku. Na drugoj strani, Turska traži način da se nametne kao regionalna sila i ojača svoje prisustvo na Balkanu, ali pomoću novog oslonca svoje moći, ekonomije. Ništa više, a ni manje, od Njemačke u zapadnim republikama nekadašnje SFRJ ili Rusije u Srbiji i Crnoj Gori.
Šizofreni stavovi pojedinih “eksperata” o neoosmanlijskim ambicijama bit će ojačani poslije Erdoganove izjave. Osim što je pokazao odsustvo za mjeru, turski premijer nabacio je loptu na volej ekstremistima u Srbiji i zemljama u okruženju. Hladan tuš za Srbiju možda bi za Beograd mogao predstavljati buđenje, podsjećanje da se na tom političkom ruletu ne mogu pokriti svi brojevi, odnosno da nema sigurnog dobitka u odnosima s drugim zemljama. Kad interes pretpostaviš romantičnim predstavama o međunarodnoj politici, spreman si na ovakav scenarij; u suprotnom, prečesto se dešava da završiš kao uvrijeđena primadona.
Srpski folklor
Reakcija vlasti u Srbiji bila je nervozna; iskreno, podsjećalo je na situaciju oko spomenika u Preševu. Mediji su naelektrisali atmosferu, a vlada se ponašala onako kako od nje očekuje masa, umjesto odgovorno i dostojanstveno. To povlađivanje ulici obično se pretvori u jalovu zbrku nakon koje ostanu spaljeni odnosi među državama, odnosno stradaju i ona polja koja daju plodove. Predsjednik Nikolić je zamrzao svoje učešće na trilateralnim razgovorima s Bosnom i Turskom. Stalno mahanje bojkotom Beograda i Sarajeva u ovom trouglu priču čini još besmislenijom. Pozivanje rahmetli Kemala Ataturka kao svjedoka u najmanju je ruku neukusno i predstavlja zalivanje požara benzinom. “Ideje Kemala Ataturka više ne žive u Turskoj”, primijetio je srpski predsjednik. Inače, on je dobre odnose dvije zemlje naslijedio od svog prethodnika Borisa Tadića, a jasno je da su oni vremenom postali zategnutiji jer Turska lobira po svijetu za priznanje Kosova.
“Upozorio sam turskog predsjednika da to nije pristojno”, dodao je Nikolić. Najmoćniji čovjek Srbije, formalni potpredsjednik koji u praksi povlači sve korake vlade, Aleksandar Vučić, poručio je da Turska treba da se izvini, a Dačićev kabinet da je Erdogan grubo prekršio međunarodno pravo. Ako hoćete da prevedem, u slučaju da ste i vi izgubljeni u prijevodu, niko nije siguran šta bi trebalo uradii povodom govora turskog premijera u Prizrenu. U pitanju je foklor bez ikakvog plana, demarš ne znači ništa, a to da će se Ankara izviniti može pomisliti samo neko neozbiljan.
Erdoganovi razlozi
U slučaju da neko želi ući u Erdoganove razloge, njegova sklonost bombastičnim izjavama nije nepoznata, time ni neočekivana. Izlivi emocija u politici su drugo ime za odsustvo etikecije, podrška Turske Kosovu nije ni sporna niti zabašurena, u pitanju je samo način. Turska je velik investitor na Kosovu, praktično “novom svijetu” kad je u pitanju plasiranje novca, odnosno izvlačenje profita. Premijer Erdogan brojkama je podupro svoje razloge; negdje gdje ima toliko turskih lira, teško je ne osjećati se kao kod kuće. Uostalom, sam sastav turske delegacije govori o ovoj namjeri, bilo ih je oko 600, među njima i velik broj privrednika.
U Srbiji postoje mišljenja da je Erdogan poslao poruku za unutrašnju političku scenu, nastojeći da homogenizira vlastito biračko tijelo i podupre vladajući populizam. No, pitanje je da li“Erdogan dobro zna da Kosovo nije tursko još od balkanskih ratova. Mnogi se skrivaju iza lijepih riječi, ali bilo je potrebno da prorade emocije, da shvatimo kakvi se interesi kriju iza kulisa. Srbija treba da reagira oštro ali razumno, i da učinimo sve da ovakve i slične izjave naiđu na široku osudu međunarodne zajednice”, poručio je najmoćniji čovjek Srbije, formalni potpredsjednik koji u praksi povlači sve korake vlade, Aleksandar Vučić je Kosovo tema od značaja u zemlji kao što je Turska. S druge strane, ma koliko će vrijeme otupiti oštricu tih političkih mačeva, ovo će ostaviti trag na odnosima dvije zemlje. Same riječi, pogrešno intonirane ili ne, jesu nespretno igranje vatrom u uzavreloj atmosferi pred predstojeće lokalne izbore na Kosovu.
Muzika za ekstremiste
Teško je vjerovati da je Erdogan imao namjeru dodatno zakuhati situaciju i obeshrabriti Srbe da izađu na birališta. Ali, kako rekoh, ovo je muzika za uši ekstremista, Sandžak je previše blizu i previše upleten u cijelu situaciju da izjave turskog premijera ne dobiju odjek i budu iskorištene kao sjeme razdora. Kako mediji provociraju reakciju neukih, vidjelo se u izvještajima sa skupa – većina nije prenijela kompletan govor u kojem je prvi čovjek turske vlade spomenuo mirovni proces i zapitao se čemu služe sukobi, bol i suze. Kad to stigne od čovjeka koji se krajem augusta zalagao za intervenciju u Siriji po uzoru na Kosovo, jasno je samo jedno: u njegovim populističkim nastupima nema konzistentne politike, niti nekog velikog historijskog plana koji mu pokušavaju pripisati teoretičari zavjere.
U Zapadnoj Evropi su u svom maniru izbjegli da se odrede prema onome što se dogodilo u Prizrenu, osim pokušaja da se postigne koji lakši politički poen, kao što je učinio Heinz Christian Strache, lider austrijske FPO, porukom da Turska želi obnoviti Osmansko carstvo. No, da se vratimo opasnosti koju cijela situacija ima na odnose u samoj Srbiji. Naime, duboka podijeljenost ovdašnjeg društva uvijek je bure baruta, dvije Srbije se određuju prema svojim vrijednosnim kriterijima i kada su najbanalnije stvari u pitanju. Poplava samozvanih stručnjaka za islam, koji su relikt mračnih devedesetih, već je ustvrdila religijski karakter izjave turskog premijera. Oni u svemu vide težnju da svi muslimani žive u jednoj državi, pa Erdoganove riječi dobijaju jedan novi smisao. Liči na nebulozu, ali takve poruke uvijek imaju publiku, nema potrebe da se prisjećamo prošlosti, dovoljno je teško i ovako.
“Sulejman da ne brine”
Ipak, treba očekivati smirivanje tla, ovakav zemljotres nema realnu snagu, niti je Srbija u poziciji da uzvrati. Bekim Muftarević, dugogodišnji prevodilac Erdogana za južnoslavenske jezike, tvrdi da je njegova poruka nešto što se može primijeniti na sve narode, i da bi takav govor u Srbiji mogao značiti da se ovdje Turci osjećaju kao kod svoje kuće. Sam Muftarević i ne sanja koliko je upravu. Turskom gostu bilo bi dovoljno da uključi srpske televizije u prime-time, ne treba mu prijevod za serije koje dostižu rekordnu gledanost. Ili bi mogao da izvrti radiostanice i da prepozna muziku koja dominira, uz naravno srpski prepjev.
Šalu nastranu, političari se ponekad ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. Često govore ono što publika želi čuti; mogli bismo to nazvati profesionalnom deformacijom. Sigurno je da su tog dana u Prizrenu Erdoganove riječi grijale srca prisutnih. Jer, junaci ove priče su se valjda uvjerili, ovdje nemam da se miješam u kosovska pitanja ili njihov doživljaj bliskih historijskih događaja, da “sloboda”, ili kako su je već oni doživljavali, nikada o sužnjima ne pjeva onako lijepo kako su oni pjevali o njoj. Srbija neće, izvjesno je, prekinuti diplomatske odnose s Turskom. Nije to učinila ni s drugim zemljama koje su priznale Kosovo, vlast se kloni prejakih djela, mada riječi ponekad umiju dobiti prizvuk iz prošlosti.
Ovo jeste udarac međusobnim odnosima, ali nije baš da ćemo zamijeniti Marmaris ili Bodrum za ruski Soči, ili “Sulejmana” za neku seriju iz bratske Bjelorusije. Kako vrijeme bude odmicalo, priča o obnavljanju Osmanskog carstva nastavit će živjeti u pričama taksista s peškirom oko vrata i na opskurnim internet-stranicama “posvećenih” koji žale nas obične zbog neznanja i sljepila prema očiglednim stvarima. Znate i sami kako je to s geopolitikom, zavodljiva je, često postane opsesija onima koji je najmanje razumiju.
Za kraj, to što je Kosovar napisao tursku himnu historijski je fakt, ali ne zaboravite da su Turci napisali većinu melodija uz koje do zore luduje srpska omladina. Ukratko, kad nema mesa, raja se i za kosku gloži. Možda je to najbolja definicija cijele priče.