Davno je rečeno kako su kultura svakog naroda, kao i njegov identitet, rezultat međudjelovanja s drugim narodima i kulturama u prošlosti i sadašnjosti. Grdno se varaju svi oni koji misle da vrijeme i istorija počinju od njih. Stari islamski objekti u Novom Pazaru ne pripadaju samo muslimanima, oni su, između ostaloga, i dio šire, svjetske kulturne baštine. Ovdašnji odnos prema islamskom i osmanskom nasljeđu, pa i stoljetnim vjerskim objektima, njihovoj “obnovi” i “restauraciji”, govori danas više o savremenicima i njihovom problematičnom, ograničenom poimanju kulture i tradicije. Iskustva su ovdje na tom polju poražavajuća. Izvoditi takve destruktivne radnje, ne samo pred očima javnosti, već i struke i vlasti, a pričati o tradiciji i starosti grada, u najmanju ruku je neumjesno. Ono što se dešava u njemu već dugo, s obilježjima koja su bili dio njegovog stoljetnog identiteta, traži i njegovo novo ime. Sada je ovo već “Najnoviji Pazar” koji sa onim prethodnim ima sve manje dodirnih tačaka. Kako bi danas izgledala Srbija da se na ovakav način, mimo svih propisanih standarda, “obnavljaju” njeni višestoljetni simboli identiteta. U njoj se, kao i širom Evrope, drevne građevine, uz učešće i nadzor domaćih i stranih stručnjaka, rekonstruiraju godinama i decenijama, a u Novom Pazaru, “udarnički” u toku građevinske sezone. I šutnja pozvanih na opstajanje takve pogubne prakse zna biti rječita.