Nekad su u Srbiji živjeli mnogobrojni muslimani. Stotine hiljada muslimana u centralnoj Srbiji, hiljade džamija i vakufa je bilo. Ali od Prvog srpskog ustanka 1804. pa kroz cijelo 19. i početak dvadesetog stoljeća skoro u potpunosti su protjerani. Poznata je scena iz Andrićevog romana u kojoj kolone muslimanskih izbjeglica bježe preko višegradske ćuprije pred najezdom zločina i zločinaca koji su ih masovno ubijali i protjerivali iz gradova u kojima su stoljećima živjeli kao većinsko stanovništvo. Kako se radilo bukvalno o kompletnom stanovništvu nekih gradova, bilo je i fizički teško sve poubijati pa im je dat izbor da se pokrste i ostanu živjeti, ili da napuste svoje domove i bježe. Najviše ih je pobjeglo preko Drine u Bosnu. Drugi dio tih muslimana pak odabrao je opciju da se proglase Romina samo kako bi ostali u životu. Neki su se pokrstili i mijenjali svoja imena.
Porušene su im sve džamije. Uništene sve obrazovne i društvene institucije i zamijenjene nacionalnim srpskim. Ovi ljudi zadržali su samo imena, izjašnjavali su se kao Romi iako to nisu, generacije njihove djece ostale su živjeti izgubljene u masi kojoj ne pripadaju kroz buran 20. vijek, pa sve do danas. Neizbježno je bilo, da odvojeni od svog identiteta, u jednoj mjeri prihvate simbole pa i dio nacionalne kulture zemlje u kojoj im nisu dali da budu ono što jesu. Mnogo je muslimana u Srbiji koji su se deklarisali kao Romi, iako nikada nisu progovorili ni riječi romskog jezika, niti su imali specifičan tamni ten, niti način življenja. Pogledajte te brojne porodice sa izuzetnom kulturnom življenja, sa prelijepim domovima, gdje vladaju besprijekorna čistoća, maniri… A ostala je i duša u njima, duša koju su mogli prepoznati svi makar kroz pjesme njih i njihove djece i unučadi sa muslimanskim imenima. Jedan od onih „Roma“ čiji preci su bili muslimani bio je i Šaban Šaulic. Neka mu je rahmet duši. Neka su prokleti progonitelji muslimana, od Palestine do Srbije i Bosne.