Prema islamskom uvjerenju, mjesec ramazana svake godine počinje sa pojavom ramazanskog mladog mjeseca. Zbog toga su u vrijeme Osmanlija, kako se približavao sveti mjesec, počinjali užurbani dani. Mnogi ljudi su željeli doživjeti trenutak kada će se na nebu pojaviti mladi mjesec, glasnik ramazana. Muftije bi do jutra dežurale čekajući da se ukaže mladi mjesec. Napokon onaj koji bi vidio mladi mjesec bio bi primljen kod kadije, tadašnjeg sudije i pravnika, gdje bi položio zakletvu da je vidio mladi mjesec, te bi onda bio proglašen početak ramazana. Dolazak ramazana narodu bi se objavljivalo hicem iz ramazanskog topa.
U kućama bi se još 10-15 dana prije početka ramazana pripremala posebna jela, kuće bi se temeljito čistile. Od prvog do posljednjeg dana ramazana u mnogim kućama bi se pripremale iftarske sofre za goste. U nekim kućama iftarilo bi se na tri različite sofre. Na jednoj gazda kuće i muški gosti, na drugoj domaćica kuće i ženski gosti, a treća sofra bi bila za poslugu u kući, ukoliko je takve bilo i nepozvane goste. U vrijeme sehura, ulicama bi se udaralo u bubanj kako bi se ljudi probudili. Ramazanske davuldžije (bubnjari) su uz udaranje u bubanj pjevali i za ramazan prigodne pjesme i tako bi dizali narod na sehur. I danas u skoro svim mjestima turske davuldžije bude one koji se žele ustati na sehur.
Mjesto ramazanske zabave: “Među stupovima”
Čuvene su bile zabave nakon iftara. U zadnjim godinama Osmanlija (kraje 19. vijeka) jedino mjesto gdje su se stanovnici Istanbula zabavljali bilo je “Među stupovima”. Tako se nazivala čaršija u današnjem kvartu Fatih jer se nalazila između stupova. “Među stupovima” je mjesto koje se može pohvaliti time da su tu izvođene prve pozorišne predstave, a za vrijeme ramazana to je bilo mjesto zabave za cijelu porodicu. Ljudi svih uzrasta bi nakon iftara došli “Među stupove” da gledaju predstave “Karađoz i Hadživat”, smijali bi se predstavama “meddah”, ono što bismo danas nazvali stand-up komedijom, te su sa divljenjem pratili i predstave mađioničara, plesača i akrobata.
Ramazan u Topkapi palati
Sultani su za vrijeme ramazana znali obući običnu odjeću i ne otkrivajući da su sultani izaći među običan svijet, slušali bi probleme ljudi, utvrđivali koje su im potrebe, pomagali drugima kako se niko ne bi mučio u vrijeme ramazana.
Danima ranije bi se u palatu nosile poslastice iz raznih Osmanskih krajeva. Čuvene kajisije iz Malatye, med iz Ankare, suhe baklave iz Gaziantepa, suhe smokve i grožđice iz Izmira i još mnoga druga jela bi se sakupljala i ostavljaja u ostavama, a sve to da bi se ramazanske sofre učinile što bogatijima.
Sultani su obično počinjali iftar sa goveđim ili pilećim čorbama. Nakon čorbe na sofru bi dolazila tradicionalna poslastica – “carska jaja” (yumurta-yıhümayun). “Carska jaja” su bila nezaobilazan dio sultanove ramazanske sofre, a pripremala su se tako što bi se na dinstani luk dodalo suho meso i voda, te malo octa, a kada bi se to skuhalo dodavala su se još i jaja. Ovo jednostavno jelo je možda i jedan od pokazatelja jednostavnosti dvorske sofre…
Na iftarske sofre na dvoru bilo je moguće doći i nepozvan. To je jedna od najznačajnijih karakteristika Osmanske kulture, nije se pitalo ko sjeda za iftarsku sofru. I bogati i siromašni su se okupljali na dvorskim iftarima, a nakon iftara gostima bi se darivali poklonima poput srebrog prstenja, tabakera za duhan ili satova.
Nakon iftara ispijala bi se čuvena carska šerbeta, od višnje, drijena i tamarinda, te bi se slušala turska muzika uz pratnju saza.
Molitva za vrijeme ramazana
U vrijeme Osmanlija, ramazanski teravih namaz bi se klanjao na “enderunski način”. Teravih namaz na “enderunski način” se klanjao tako što bi se nakon svakog četvrtkog rekata učile prikladne ilahije. Posebno u džamijama koje su sagradili sultani i u palati se klanjao teravih namaz na “enderunski način”, a taj običaj još i danas živi u nekim džamijama u Turskoj.
Jedan od najvažnijih ramazanskih običaja je sultanov obilazak značajnih predmeta dan uoči bajrama. Posjeta Hirka-i Šerif džamiji gdje se čuva ogrtač koji je Muhamed a.s. poklonio Vejselu Karaniju, bio je običaj kako za narod tako i za dvorsku svitu.
Svijetleći natpis koji se stavlja između minareta: mahya
Jedan od lijepih ramazanskih običaja koji i danas postoji u Turskoj je “mahya”. “Mahya” je svijetleći natpis koji se postavlja između dva minareta. U vrijeme Osmanlija mahya je bila izrađivana od uljnih kandila, a danas se koriste sijalice. Natpisi poput “Dobro došao, ramazan”, “Ramazan je berićet”, “Dobro došao mjesec sultan nad ostalih 11 mjeseci”, ukrašavaju džamije do kraja ramazana i noću osvjetljavaju okoliš.
Mahya je tradicija duga 450 godina, a prvi put je postavljena na Sultan-Ahmetovoj džamiji. Jedan od najzanimljivijih običaja iz vremena Osmanlija koji živi i u današnjoj Turskoj .
