izvor:Avaz.ba
Kažu da je Ebu Zerr (r. a.) – sumnjam da ima muslimana koji nije čuo za ovog ashaba – pitao Allahovog Poslanika (s. a. v. a.): „Šta je pisalo u Ibrahimovim suhufima (listovima)?”, te da mu je Poslanik odgovorio: „Većina toga su bili pouke, savjeti i opomene… (od kojih su i): “O silniče i zaneseni vladaru, Ja te nisam poslao da sakupljaš i gomilaš dunjalučke blagodati, nego sam te poslao da odvratiš od Mene dovu onoga kome je učinjena nepravda, jer Ja takvu dovu ne odbijam, pa makar bila upućena i od onoga ko Mene ne vjeruje.”
Greške predaka
Potom je upitao: „A šta je pisalo u Musao'vim suhufima?”, na što mu je Allahov Poslanik Muhammed odgovorio: „Sve su to bili savjeti iz kojih se uzimaju pouke…(od kojih su i): “Čudim se onome ko sigurno zna da će umrijeti, a i dalje se veseli. Čudim se onome ko je potpuno uvjeren da postoji džehennemska vatra, a i dalje se smije. Čudim se onome ko vjeruje u Allahovo određenje (kader), a tome se protivi. Čudim se onome ko vidi dunjaluk i njegovu promjenljivost sa ljudima pa, i pored toga, u tome nalazi smiraj. Čudim se onome ko je čvrsto uvjeren da će sutra polagati račun, a za to se ne priprema.”
Allahov Poslanik Muhammed (s. a. v. a.) upozorio je ummet na ono što će ih upropastiti: škrtost, strast i oholost. “Dinar i dirhem je uništio narode prije vas, uništit će i vas”.
Bilježi se da je Imam Ali (s. a.), upitan za uzroke propadanja naroda, odgovorio:
“Neminovno je da će se pokvariti društvo kad mu se pokvare vodeći ljudi, a vodeći ljudi u jednom društvu su: ulema (učenjaci) koji treba da ukazuju na Allaha; pobožnjaci (zuhhad) koji su praktičan put ka Allahu; trgovci (tudždžar) koji su Allahovi povjerenici; vojska koji čuvaju sigurnost i pomažu Allahovu vjeru. A vladari bi trebali da čuvaju i štite interese Allahovih stvorenja. Kad alim (učenjak) postane pohlepan i puki sakupljač imetka, ko će onda ukazivati na Allaha?! Kad se zahidu (pobožnjaku) raspale dunjalučke želje i kad počne žuditi za onim što drugi imaju, na koga će se onda ljudi ugledati, ko će im biti uzor?! Kad trgovac (tadžir) počne varati i zakidati i zekat uskraćivati, kome će onda narod vjerovati?! Kad vojnik postane licemjer i počne žuditi za plijenom, ko će onda zaštititi ljude?! Kad vladar počne zulum činiti i nepravdu širiti, ko će onda pomoći mazlumu i ukrotiti zalima?! Tako mi Allaha, društvo niko ne može upropastiti kao pohlepna ulema, požudni pobožnjaci, pokvareni trgovci, licemjerni vojnici i nepravedni vladari!”
“Doći će vrijeme”, rekao je Imam Ali (s. a.), prenoseći riječi Allahovog Poslanika, „kada će ljudi biti u ljudskom obliku, ali će im srca biti šejtanska, poput srca pustinjskih vukova u kojima nema nimalo milosti. Ubijat će, neće se ustručavati počiniti zlo. Ako ih budeš slijedio – prevarit će te, kada se od njih odbiješ – ogovarat će te, kada budu govorili s tobom – lagat će, ako se osloniš na njih – iznevjerit će te. Djeca će im biti bezobrazna, a omladina sklona svakom zlu! Njihovi stari neće naređivati dobro i neće odvraćati od zla! Ponositi se njima je pravo poniženje; tražiti im nešto je pravo siromaštvo. Onaj ko bude blag prema njima je zalutao, a onaj ko tada bude dobro naređivao bit će sumnjiv! Vjernik među njima bit će potlačen. Sunnet će za njih biti bid'at, a bid'at sunnet. Kada se to desi njima će vladati najgori od njih, tako da se neće biti odazvano na dovu pa makar je i najbolji među njima učio!”
Svi su Sveti Tekstovi, bez obzira na vjersku i religijsku tradiciju, prepuni priča koje govore o tome kako obični smrtnici, često prethodno ugnjetavani, postaju vladari narodima, često onima koji su ih ugnjetavali. Moglo bi se, bez puno pretjerivanja, reći da su Sveti Tekstovi zbirke takovrsnih priča i pripovijesti kojima se ljudi kasnijih naraštaja pozivaju da izvuku pouku iz pogrešaka svojih predaka i prethodnika. Neke od tih priča završavaju se poukom: grešničkim pokajanjem, svetačkim oprostom i, nerijetko, obostranim veseljem i radošću zbog susreta i ujedinjenja na istoj (pravoj) strani. Međutim, ima i onih koje govore o tome kako ti nekadašnji robovi, nakon što postanu vladari, odnosno nakon što steknu vlast, bogatstvo i moć, postanu bezosjećajniji i okrutniji prema svima nad kojima im je vlast povjerena, nego što su to ikad bili oni koji su njima vladali. I te priče završavaju se poukom, ali znakovito drugačijom o one koju prenosi prva skupina svetopisamskih pripovijesti.
Zajednička poruka svih ovih i ovakvih priča je da su vlast, bogatstvo i moć teška kušnja! Usijana žeravica, da, ali i siguran blagoslov ako se prema njima odnosi kao prema Božijem daru i emanetu. No, ako ih se shvati i prihvati ovako kako su to učinili politički, nacionalni i vjerski predvodnici naroda i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, jesu i bit će potpuna suprotnost blagoslovu.
Rubne vrijednosti
Stoga, ne čudim se ljudima koji kažu da ne vjeruju (u) Boga, Uzvišenog. Rubne vrijednosti njihove etike i morala određuju samo njihove potrebe, želje i mašta. Ne čudim se ni “političarima” koji su za svoj položaj spremni prodati i dušu đavolu, a kamoli narod i zemlju, da ne kažem državu. Iskreno se čudim vjernicima, profesionalnim i amaterima. Amaterima zato što su zaboravili da „Allah, Uzvišeni, ne gleda u naša tijela, niti u naše likove, nego u naša srca i naša djela”, a profesionalcima – osim zbog toga što su zaboravili podsjećati, opominjati i upozoravati – čudim se kako su mogli prihvatiti i pristati biti potvrdom i utjelovljenjem izreke: “Slušaj šta govori, ne radi što radi!” Čudim se načitanim i obrazovanim vjernicima zato što su zaboravili da je Allahov Poslanik skrenuo pažnju da se „za ovaj svijet radi onoliko koliko će se na njemu boraviti, a za budući onoliko koliko će on trajati”, te da se iznad svega ponosio svojim siromaštvom.
“Doći će vrijeme kada će ljudima stomaci biti najveća briga, kada će pokućstvo biti najveća čast, kada će žene biti kibla, kada će vjera biti dinari i dirhemi; to će biti najgora stvorenja, koja kod Allaha neće imati nikakve cijene!”