U Turskoj i šire se danas obilježava Dan sjećanja na šehide Canakkalea, jednog od najkrvavijih bojeva Prvog svjetskog rata i ratovanja uopće koji se odigrao prije tačno 100 godina, a u tim borbama su učestvovali i među gotovo pola miliona stradalih bili su i brojni vojnici sa Balkana, čiji potomci danas govore o hrabrosti svojih djedova.
Tokom Prvog svjetskog rata na strani Osmanlija u borbama je, na osnovu arhivsko-historijskih dokumenata, učestvovalo više od petnaest hiljada Bošnjaka, mahom sa područja Sandžaka. Oni se u sastavu jedinica turskih askera bore kao dobrovoljci u narodu poznatiji kao „đurumlije“ (tur. gönullü –dobrovoljac, Rumeli – Zapadni, evropski dio Osmanlijskog carstva) ili „đulijani“.
Profesor historije na Univerzitetu u Novom Pazaru doc. dr. Redžep Škrijelj pojašnjava da je u to vrijeme vladao „dobrovoljački stampedo“ za učešće na ratištu Čanakkalea i da je odvukao veliki broj mladića iz Sandžaka i muslimanskih učesnike sa Kosova, Albanije, Makedonije i Bugarske.
Historičar i turkolog Škrijelj u razgovoru za AA ističe da je veliko interesovanje ovdašnjeg stanovništva da se odazovu halifi, počelo još kada je Osmanska imperija objavila rat Rusiji 1914. godine.
“Bila je velika želja da i oni daju svoj doprinos u odbrani preostalih osmanlijskih teritorija. Svi su se nadali da će odazivom pomoći da se ta jedna velika kršćanska koalicija koja se nadvijala na Osmanlijskom imperijom poraziti i da će Turska nakon okupacije 1912. i 1913. uspjeti da povrati i ove prostore“, rekao je Škrijelj iznoseći stav da su u bici na Čanakaleu uglavnom učestvovali oni koji su kao muhadžiri otišli nakon balkanskih ratova u Egejsku oblast.
Oni koji nisu bili sposobni da odlaze na ratišta, a bili su imućni, plaćali su drugima. Postojala je i posebna procedura po kojoj su najviše dva brata iz jedne porodice mogli da se prijave.
– Legenda o gorostasnom Zulfikaru Baškailu i dalje živi u Počitelju
Zulfikar Boškailo rođen je u Počitelju i jedan je među hiljadama šehida koju su živote dali u bici na Canakkaleu, ali njegovi potomci i danas ponosno kazuju priče o njegovoj snazi i hrabrosti.
Bio je osmanski vojnik sa visokim činom, a Austougari su mu, po dolasku na ove prostore nudili da odjene njihovu uniformu, što je odbio i završio u zatvoru u Puli. Iz zatvora je direktno otišao u Tursku, gdje se pridružio tamošnjoj vojsci, a svojoj porodici u Bosni je do 1916. godine slao pisma iz kojih je jasno da se borio i na Canakkalama.
“Otac mi je često kazivao o djedu Zulfikaru. Uz te priče sam i odrastao. On je bio heroj cijelog mjesta“, kazao je za Anadolu Agency Zulfikarov unuk Vedad Bokailo, koji kao počasni gost danas prisustvuje ceremoniji obilježavanja 100. godišnjice bitke na Canakkaleu.
U počitelju, tačnije u selu Gradini danas živi 85-godišnji Zulfikar Bokailo, koji je ime dobio po svom hrabrom rođaku, a za AA je kazao da su mu roditelji pričali o rođaku koji je bio najviši i najjači čovjek u mjestu.
„Ljudi koji su ga poznavali su govorili da je bio viši od dva metra i o njemu postoje brojne zanimljive priče. Kada bi išao na džuma-namaz, duhan je ostavljao u rupi na vrhu kapije na ulasku u Gradinu, jer je znao da je niko osim njega ne može dohvatiti. Evo ja danas ni sa štapom ne mogu dohvatiti tu rupu“, kazao je Boškailo koji nosi ime svog heroja.
– Murat se jedini vratio od pet boraca iz tetovske porodice Nijazija
Murat Nijazi Veliju je sa tri brata otišao u boj na Canakkaleu, odakle se teško ranjen vratio, a njegova dva brata su položili živote u tom krvavom ratu. Njegovi sinovi Šefket i Jusuf su za AA kazali da je njihov otac na ratištu u Canakkaleu teško ranjen i da je prije dolaska u Turskoj izvadio 25 metaka, a da je do smrti 1964. godine živio sa jednim metkom kojeg nije bilo moguće medicinski odstaniti iz tijela i koji ga je podsjećao na ratne golgote kroz koje je prolazio u borbama na Dardanelima.
„Moj otac gazija Murat se 16 godina borio u redovima turske vojske. Kazivao je da je jedne prilike bio u istoj sobi sa Mustafom Kemalom Ataturkom. Za njega je uvijek govorio da svijet nije vidio tako hrabrog i odvažnog čovjeka“, kazao je Jusuf Nijazi i dodao da su u bici na Canakkaleu učestvovali i dvojica amidža njegovog oca, od kojih je jedan poginuo i ukopan u Adani, a za sudbinu drugog nikada nisu saznali.
Jusuf dalje tvrdi da je njegov otac Murat po povratku u Makedoniju, htio ponovo da ide u Tursku i traži istinu o braći i amidžama, ali da mu to nije dozvolila njegova majka.
– Bajram i Redžeb bili u prvim redovima za odbranu Canakkalea
Ahmet Čarovac (65), penzioner iz Novog Pazara čiji je amidža Redžeb bio na bojištima Čanakalea, prenosi da je on, za to vrijeme kao obrazovan čovjek i predratni trgovac, otišao dobrovoljno 1915. godine i vratio se tri godine kasnije.
„To je bilo sve sa srca. Patriotizam je vladao kod naših ljudi i oni koji su otišli sa naših krajeva uistinu su išli da brane Tursku, da brane islam. Pričao je o ogromnim strahotama i da je samo postojala jaka volja i želja za odbranu islama “, kaže Čarovac koji je prošle godine prisustvovao ceremoniji obilježavanja 99.godišnjice od te bitke.
Dok pokazuje čakiju koju mu je ostavio gazija Čanakkalea kaže da je on do smrti i svakad sa ponosom pričao o svom učešću u ratu i često spominjao riječ „Čanakkale“.
Familija Pepić je takođe imala turskog vojnika Bajrama kojeg je, prema kazivanju njegovog rođaka Šemsudina, vojna služba zatekla za vrijeme rata na Čanakaleu.
„Ta generacija je bila svjesna značenja halifata. Oni su imali obavezu, a i bili počastvovani da služe tadašnjem osmanskom carstvu. On je jedan od učesnika koji se vratio živ. Opisivao je da su to bile velike i žestoke borbe ali iz njegovog predanja se vidi da je to bila neviđan hrabrost ljudi i odanost sultanu i halifi“, rekao je Šemsudin dodajući da je Bajrama, inače, amidža njegovog oca dvanaest godina služio turski asker i za to vrijeme bio čuvar Kabe i branio osmanlijske granice na Kafkazu.
(Anadolu Agency)