OVO JE ČOVEK KOJI ZA 73 evra OBJAVLJUJE LAŽNE VIJESTI ZA LJAJIĆA! Raja Rodić medijski MENGELE, lažirao potpis Đinđića, prao pare preko Kosova, više puta ležao ROBIJU!

Počev od pravosnažne osuđujuće presude davne 1979. godine, preko misterioznog puta i boravka u Americi, povratka u Srbiju krajem osamdesetih godina prošlog veka, ulaska u medijski biznis, lažiranja potpisa Zorana Đinđića na akceptnim nalozima, pa sve do ucena, reketiranja i ogoljene pljačke državnih banaka, zbog kojih je na kraju osuđen na dve godine zatvora, Rodićevu biografiju ispunile su brojne kontroverze i sudski potvrđena učešća u mutnim poslovima i malverzacijama. Nasuprot pravosnažnim presudama kojima su nedvosmisleno utvrđeni njegovi zakonski prekršaji, Rodić za sve svoje nevolje sa zakonom nalazi opravdanje u bezbroj puta ponovljenoj konstrukciji – da je uvek bio žrtva političkih režima i moćnika koji su, svi odreda, želeli baš njega da unište. Rodićev imidž žrtve, međutim, dodatno narušavaju i optužbe velikog broja onih sa kojima je osnivač „Kurira” imao priliku da sarađuje, a koji su iz te saradnje izašli oštećeni i prevareni od strane ovog čoveka, beskrajno sklonog jeftinim manipulacijama.

Ko je Radisav Rodić – osnivač Glasa javnosti, Kurira, Groma i Stila?

Osnivač listova „Glas javnosti”, „Kurir”, „Grom” i „Stil”, Radisav Rodić, rođen je 19. juna 1947. godine u selu Ripanj, u opštini Voždovac. Završio je Vojno-industrijsku školu „21. maj”, Tehničku školu „Radoje Dakić” i kasnije Višu ekonomsku. Prema romantičarski sročenoj autobiografiji, koju je objavio u listu „Glas javnosti”, Rodić navodi da je „privatnim radom počeo da se bavi 1964. godine, kao honorarnim poslom”. Neki mediji su navodili da je poslovnu karijeru započeo kao komercijalista kod oštrača noževa, zadužen da obilazi mesare i nudi im usluge unapređivanja neophodnog alata. Od 1968. godine registrovao je samostalnu zanatsku radnju, bio je preduzimač, imao je svoju alatnicu, proizvodnju plastičnih proizvoda, metalne galanterije i plastificiranje metala, a imao je i firmu sa teškom građevinskom mehanizacijom za zemljane radove u građevinarstvu.

Počev od pravosnažne osuđujuće presude davne 1979. godine, preko misterioznog puta i boravka u Americi, povratka u Srbiju krajem osamdesetih godina prošlog veka, ulaska u medijski biznis, lažiranja potpisa Zorana Đinđića na akceptnim nalozima, pa sve do ucena, reketiranja i ogoljene pljačke državnih banaka, zbog kojih je na kraju osuđen na dve godine zatvora, Rodićevu biografiju ispunile su brojne kontroverze i sudski potvrđena učešća u mutnim poslovima i malverzacijama.

Zbog privrednih mahinacija i „sticanja protivpravne imovinske koristi” ili, kako sam navodi, osvete čelnih ljudi Saveza komunista Srbije, 28. maja 1979. godine uhapšen je i osuđen na tri godine zatvora. Posle 93 dana provedena u istražnom zatvoru u Smederevu, sa falsifikovanim pasošem odlazi u inostranstvo, najpre u Italiju, a potom Ameriku iz koje se ponovo vraća u Srbiju u novembru 1988. godine.

Osim tvrdnji da je tokom boravka na novom kontinetnu ostvario svoj američki san, Rodić nikada nije konkretno naveo čime se zaista bavio tokom boravka u Sjedinjenim Državama. Ono što je najčudnije u njegovom slučaju jeste okolnost, o kojoj su svedočili njegovi brojni saradnici, da tokom višegodišnjeg boravka u SAD Rodić nije uspeo da nauči engleski jezik.

Iako se pouzdano ne zna čime se to Rodić bavio u Americi, ono što je poznato jeste da je sa izvesnim Brusom Ralstonom u čuvenom poreskom raju Delaver osnovao kompaniju „Ronaco Systems Inc”, preko koje je transferisan izvesni kapital za osnivanje firme „ABC Product” u Srbiji 1990. godine. U decembru iste godine „ABC Produkt” kupuje bankrotiranu državnu štampariju „Glas”, stvorivši mešovito preduzeće „ABC Glas”. Naredne 1991. godine Rodić kupuje, takođe propala, društvena preduzeća „Stragarit” iz Stragara i „Udarnik”.

Kupovinom štamparije „Glas”, Rodić postaje vlasnik najveće privatne štamparije koja je u vreme Slobodana Miloševića štampala opoziciona glasila počev od nedeljnika „NIN”, preko listova „Demokratija”, „Naša borba”, „Vreme”, „24 časa” i biltena „Promene” pa sve do radikalske „Velike Srbije” i glasila kragujevačkih socijalista „LID”.

Kupovinom štamparije „Glas”, Rodić i njegov partner revitalizuju taj pogon novom opremom i to postaje najveća privatna štamparija za štampanje novina, časopisa i magazina, jedina koja je, u vreme Slobodana Miloševića, po kapacitetima mogla da konkuriše državnim štamparijama „Borbe i „Politike. Tu su se štampala sva opoziciona glasila počev od nedeljnika „NIN, preko listova „Demokratija, „Naša borba, „Vreme, „24 časa i biltena „Promene tadašnjeg Saveza za promene, ali i radikalska „Velika Srbija i glasilo kragujevačkih socijalista „LID.

Rodić stariji, koji se do tada bavio trgovinom i transportom, ušao je na medijsku scenu, kako sam svedoči nevoljno i neplanirano”, kada je 1998. godine osnovao Glas javnosti”, u kome je okupio grupu novinara koji su napustili Blic”. Još tada je pokušao da ukrade ime Blicu”, ali ga je sud sprečio u toj nameri. Promenio je nekoliko glavnih urednika i novinara, a po pravilu svima je ostao dužan po nekoliko plata zajedno sa obavezama za poreze i doprinose.

Postao sam novinski izdavač, moglo bi se reći, protiv svoje želje. Ali, to sam shvatio kao biznis, a ne kao politiku i tako mislim i danas”, tvrdio je u feljtonu 700 dana terora, straha i nade”, objavljenom u proleće 2001. godine. Teror, strah i nada”, prema tom svedočenju, pratili su rad štamparije ABC Grafika”, jedine privatne štamparije u kojoj se štampalo nekoliko listova koji nisu bili pod kontrolom režima.

Po nalogu Ljubomira Mihajlovića, direktora Komercijalne banke, 12. aprila 1998. godine u restoranu „Rubin u Košutnjaku Radisav Rodić se sastao sa Manojlom Vukotićem, tadašnjim glavnim i odgovornim urednikom dnevnih novina „Blic”, sa kojim je od tada otpočeo saradnju i, kako sam kaže, protiv svoje volje ušao u svet medija.

Rodić u svojoj ispovesti tvrdi da ga je u svet medija odvukao poziv od 11. aprila 1998. koji je usledio od Ljube Mihajlovića, direktora Komercijalne banke. Ceo događaj Rodić opisuje ovako: Obavestio me je ukratko da će me potražiti Manojlo Vukotić, tada glavni i odgovorni urednik dnevnih novina Blic”. Mihajlović mi je poručio: Podrži sve što gospodin Vukotić bude tražio od tebe. Nemoj ništa da pitaš. Ja finansijski stojim iza svega. Sve ću ti potanko objasniti kada se budemo videli. Dođi sutra uveče u 20 časova u restoran Rubin u Košutnjaku. ” Nisam imao izbora. Dugo poznajem Ljubu Mihajlovića. Veoma dobro sam znao njegove pozicije i uticaj, kao prvog čoveka poslovne banke sa kojom sam sarađivao od prvog dana. Zaista sam imao veliko poverenje u njega. To je bio razlog što sam svesno prihvatio da štampam i taj novi list, Novi blic”, imajući u vidu da time potpuno zapošljavam instalirane kapacitete štamparije ABC Grafika”.

Saradnja sa Vukotićem, koji je u Vlajkovićevu 8 preveo dobar deo redakcije Blica, završila se posle samo osam meseci – o čemu, naravno, Vukotić ima dosta drugačiju verziju. Ključne, ipak, ostaju činjenice da list izlazi od Uskrsa, 20. aprila 1998. godine (najpre pod imenom Novi blic, koje je ubrzo promenjeno u Glas javnosti) da je, nakon usvajanja drakonskog Zakona o informisanju iz 1998. godine, do 5. oktobra 2000, firma platila više od 50 kazni, da je plenjena imovina i prećeno iseljavanjem iz zgrade.

Prema sopstvenim tvrdnjama, zbog štampanja lista Demokratske stranke „Demokratija (u periodu 1996 – 1997) Rodić je imao velike probleme s tadašnjim vladajućim režimom, a zbog štampanja biltena „Promene dobija kazne, plene mu imovinu u drugoj polovini 1999. godine, Rodićevu firmu „ABC Grafika i direktora Slavoljuba Kačarevića svakog dana sud kažnjava, pleni imovinu i blokira im račune, tako da je nad Rodićevom firmom „ABC Grafika27.01.2000. godine pokrenut stečaj od strane predsednice Trgovinskog suda Milene Arežine. 

Od ulaska u medijski biznis, pa sve do hapšenja u leto 2009. godine, Komercijalna banka je igrala važnu ulogu u finansiranju Rodićevog poslovanja. Zbog dva nevraćena kredita toj banci Rodić je 2011. godine pravosnažno osuđen na dve godine zatvora.

Da li je baš sve bilo tako kako je Rodić prikazao u svojim romantizovanim autobiografijama?

Slučaj akceptnih naloga i falsifikovanja potpisa Zorana Đinđića

Da su Radisav Rodić, a kasnije i njegovi naslednici, po identičnom obrascu svoje medijske projekte oduvek koristili kao sredstvo pritisaka i reketiranja, pre svega političara, svedoče i brojni detalji iz devedesetih godina kada je Rodić stariji bio član Centralne otadžbinske uprave SRS (što Rodić sada, uprkos brojnim svedočenjima, uporno negira), a istovremeno izuzetno blizak sa Miloševićevim socijalistima, ali i spreman preko noći da krene u obračun sa njima i svoje usluge ponudi protivnicima vlasti, što je sistem rada koji su Rodići zadržali do današnjih dana. 

Tako se tokom druge polovine devedesetih Radisav Rodić nekoliko puta obračunavao sa predstavnicima vlasti, prelazeći na stranu tadašnje opozicije zbog čega je njegova štamparija ABC Grafika” publikovala, između ostalih, i dva stranačka biltena Demokratske stranke, najpre list Demokratija” koji je izlazio tokom protesta 1996/97, a zatim i bilten Promene”, u vreme postojanja Saveza za promene tokom 1999. i 2000. godine. Za poslove štampanja pomenutih listova vezuju se brojne kontroverze koje su isplivale na površinu tek nakon pada Miloševićevog režima i demokratskih promena, kada je Rodić pokušao da kapitalizuje to što je za opoziciju štampao biltene, sebe predstavljajući najvećom žrtvom Miloševićevog režima. Naravno, onako kako je i navikao da radi godinama pre i posle toga, svoje usluge u borbi protiv starog režima Rodić je pokušao da naplati mimo zvanično ustanovljenih zakonskih procedura.

Nakon što je shvatio da su propali njegovi napori da mimo zakona naplati svoj opozicioni angažman tokom devedesetih, Rodić je preko svog lista „Glas javnosti” uzeo aktivno učšće u svim kampanjama koje su vođene protiv Vlade Zorana Đinđića čime je dao svoj doprinos stvaranju pogodne političke atmosfere u kojoj je postalo moguće, pa čak i poželjno, ubiti predsednika vlade.

Prvi slučaj se odnosio na izmišljeni dug DS-a prema Rodićevoj firmi, koji je navodno nastao tokom štampanja lista Demokratija”. Prema Rodićevim tvrdnjama, koje su rukovodioci DS-a u potpunosti odbacivali, za štampanje Demokratije” ta stranka je ABC Grafici” navodno ostala dužna 3,5 miliona maraka.

Drugi deo potraživanja koja je Rodić imaoprema novim demokratskim vlastima ticala su se vraćanja milionskih iznosa koja su od Glasa javnosti” i ABC Grafika“ bili naplaćeni primenom kaznenih odredbi Zakona o informisanju iz 1999. godine. Zbog štampanja biltena Promene”, Rodićeve firme su se tada našle na meti režimskih struktura Slobodana Miloševića koje su od vlasnika Glasa javnosti” otvoreno zahtevale preuzimanje tog lista i njegove štamparije. Iako, načelno, nije bilo sporno pravo svih onih koji su bili oštećeni primenom drakonskog Zakona o informisanju da sudskim putem zahtevaju i od države dobiju natrag ono što im je oduzeto, Rodić je preko reda i mimo zakonskih procedura, svoja višestruko uvećavana potraživanja želeo da naplati kao kompenzaciju za svoje “opoziciono” delovanje tokom devedesetih. Zbog toga je bestijalno ucenjivao i vršio pritisak na nove demokratske vlasti, tražeći da mu se omoguće unosni poslovi, pre svega privatizacije brojnih firmi, dobijanje kredita od banaka i druge finansijske pogodnosti, kao kompenzacija za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu.

Zoran Đinđić nije želeo da dozvoli namirenje bilo čijih protivzakonitih zahteva, što se uostalom najbolje videlo u slučaju Verana Matića i njegove RTV B92, kojima je poručio da za svoje opoziciono delovanje mogu da dobiju orden, ali ne i nacionalnu frekvenciju mimo konkursa.

Pošto Đinđić nije prihvatao ovakvu vrstu namirenja, što se uostalom najbolje videlo i u slučaju Verana Matića i njegove RTV B92, kojima je pokojni premijer poručio da za svoje opoziciono delovanje mogu da dobiju orden, ali ne i nacionalnu frekvenciju mimo konkursa, Rodić je falsifikovanjem Đinđićevog potpisa, u dva navrata, pokušao da se dokopa novca sa računa Demokratske stranke.

Prvi put on je to učinio tokom 2001. godine, kada je pokušao da aktivira akceptne naloge sa falsifikovanim potpisima Zorana Đinđića, zbog čega se vlasnik Glasa javnosti” našao i na sudu gde će se ustanoviti da su činjenice o akceptnim nalozima bile jednostvane i dijametralno suprotne od onoga što je tvrdio osnivač Kuira”. Prema svedočenju ljudi koji su bili uključeni u ovu priču, a što je ustanovio i nadležni sud, Rodić je krenuo da štampa dnevne novine za deo redakcije Blica” koji se podelio oko protesta 1996. godine i želeo da podrži proteste. Milošević, koji je svoju kontrolu u Blicu” držao preko Vlajka Stoiljkovića i Ace Lupšića, koji je fingirao jednog od predstavnika vlasnika, to nije dozvolio, pa je deo redakcije napravio Novi Blic!”. Ta novina izlazila je svega nekoliko dana, da bi ubrzo bila preimneovana u Glas javnosti”. Pre nego što će se to dogoditi, u jednoj fazi, tokom trajanja protesta, kada je zabranjeno korišćenje naziva Novi Blic”, ta novina je izlazila pod nazivom Demokratija”, sa prepoznatljivim plavo žutim bojama DS-a. Kako bi imao zakonsko pokriće za štampanje ovog dnevnog lista, Rodić je postigao dogovor da DS bude izdavač, dok je on ostao samo štampar. Da bi ispunio zakonsku formu, Rodić je od strane DS-a uzeo nekoliko akceptnih naloga bez bilo čijeg potpisa, koje mu je predala Gorica Mojović, koja je bila urednica Demokratije”. Taj list se prodavao tokom protesta na ulici i novac je u kešu plaćan Rodiću, a akceptni nalozi su služili za slučaj dolaska poreskih i finansijskih predstavnika vlasti. Po tvrdnjama učesnika ovih dogovora, Rodić je stalno tvrdio da štampa košta mnogo više nego što su mu kolporteri donosili, ali je to predstavljao kao svoj doprinos borbi protiv dikatora Miloševića, a ne kao nekakav dug koji stranka prihvata i pomenutim akceptnim nalozima garantuje da će u budućnosti biti i plaćen. Posle 5. oktobra, kada je Rodić pokušao da svoj “doprinos” naplati otimanjem društvenih firmi i kada mu to tadašnji premijer Srbije nije dozvolio, Rodić je na nepotpisane akceptne naloge falsifikovao potpis Zorana Đinđića. Nakon što je nedvosmisleno utvrđeno da je potpis tadašnjeg premijera i lidera DS-a bio falsifikovan, sud je Rodiću naložio da bez odlaganja uništi sporne akcpetne naloge što ovaj, ispostaviće se, ipak nije učinio.

Već u prvim mesecima svog postojanja, Rodićev tabloid se proslavio lansiranjem afera protiv saradnika pokojnog premijera Đinđića, koje su poslužile u rušenju vlade Zorana Živkovića, a prema tvrdnjama uredništva lista, najveći deo materijala za tu kampanju stizao je direktno od Mlađana Dinkića.

Dve godine kasnije, 30. juna 2003. godine, koji je zakonom bio određen kao poslednji dan važenja akceptnih naloga, Radisav Rodić je ponovo aktivirao naloge sa falsifikovanim Đinđićevim potpisima zahvaljujući čemu je uspeo da na kratko blokira račun Demokratske stranke. Iako je sudskim putem ranije već bilo utvrđeno da je reč o falsifikatima, Rodić je iskoristio poslednje dane rukovođenja Narodnom bankom Srbije svog tadašnjeg tajnog saradnika Mlađana Dinkića, da od te ustanove pribavi potvrdu o verodostojnosti potpisa Zorana Đinđića na akceptnim nalozima”.

Farsa u režiji Rodića dobiće dodatni zaplet nekoliko dana kasnije, kada će nakon najava pokretanja krivičnog postupka zbog pokušaja falsifikovanja Đinđićevog potpisa, u kasnim večernjim satima 6. jula Rodićev službeni automobil biti uništen usled misteriozne eksplozije i požara koji joj je usledio. Uprkos tvrdnjama samog Rodića i dela medija da je u incidentu koji se dogodio pored restorana Avala”, u blizini stadiona Crvene Zvezde, na automobil vlasnika Kurira” bačena eksplozivna naprava, policija neće pronaći dokaze za takvo nešto. Uprkos tome, uz pomoć dela političara i medija Rodić je ovaj događaj iskoristio da javno optuži bliske Đinđićeve sardnike – Vladimira Popovića, Gorana Vesića i Čedomira Jovanovića, da oni stoje iza paljenja njegovog automobila. Takvim optužbama krenula je kampanja protiv Đinđićevih saradnika, takozvano sanitarno čišćenje Demokratske stranke, koje će završiti preuzimanjem DS-a od strane Borisa Tadića i nekih novih ljudi, koji su bili po volji kako Vojislava Koštunice i njegovog DSS-a, tako i Rodiću i njemu bliskim političarima.

Nakon najava pokretanja krivičnog postupka zbog pokušaja falsifikovanja Đinđićevog potpisa, u kasnim večernjim satima 6. jula Rodićev službeni automobil je uništen usled misteriozne eksplozije i požara koji joj je usledio što je gazda Kurira iskoristio za pojačavanje kampanje proitv funkcionera Vlade Srbije.

Nekoliko godina kasnije, u vreme sukoba Radisava Rodića sa sinovima, koji je bio praćen međusobnim medijskim optužbama i iznošenjem prljavog veša u javnost, saznalo se da je paljenje automobila organizovao sam Rodić stariji, upravo sa namerom da sebe predstavi žrtvom, a da napadom na unapred označene političare zadobije podršku njihovih protivnika. Rodiću je to i pošlo za rukom sa Mlađanom Dinkićem, koji mu je kao nagradu za lažne optužbe protiv Đinđićevih saradnika omogućio da naplati lažne akceptne naloge.

U vezi sa ovim slučajem zanimljiv je bio i podatak da je u vreme progona kome je Rodić bio izložen tokom Miloševićeve vlasti, njegovom bliskom saradniku i rođaku, uredniku Glasa javnosti” Slavoljubu Kačareviću, takođe izgoreo automobil, što je Rodiću omogućilo da u javnosti ponovo postane žrtva nepoznatih moćnika, sa jasnom aluzijom da se istorija ponavlja, a da nove demokratske vlasti zapravo nastavljaju da se služe oprobanim Miloševićevim metodama. Rodićevu verziju priče koordinisano su podupirali njegovi listovi Kurir” i Glas javnosti”, a u pomoć su im pritekli i brojni drugi mediji koji su tada već uveliko bili angažovani na rušenju vlade Zorana Živkovića – Balkan”, NIN”, Ekspres”, Večernje novosti”, Blic”, Svedok”, Revija 92” i drugi.

Uprkos organizovanoj medijskoj kampanji i brojnim insinuacijama koje su plasirane u vezi sa ovim slučajem, krajem 2003. godine Rodić će ipak biti primoran da pred sudom prizna da je reč o pravno nevažećim akceptnim nalozima, čime će čitava priča sa navodnim dugom DS-a prema ABC Grafici” zauvek biti zatvorena.

U vreme progona kome je Rodić navodno bio izložen tokom Miloševićeve vlasti, njegovom bliskom saradniku i rođaku, uredniku „Glasa javnosti” Slavoljubu Kačareviću, takođe je izgoreo automobil, što je Rodiću omogućilo da u javnosti ponovo postane žrtva nepoznatih moćnika, sa jasnom aluzijom da nove demokratske vlasti nastavljaju da se služe oprobanim Miloševićevim metodama.

Tabloidna kampanja protiv vlade Zorana Đinđića

Pošto je shvatio da su njegovi napori da mimo zakona naplati svoj opozicioni angažman tokom devedesetih osuđeni na neuspeh, Rodić je preko svog lista Glas javnosti” uzeo aktivno učšće u svim kampanjama koje su vođene protiv Vlade Zorana Đinđića. Tako je Rodićev tabloid dao svoj doprinos stvaranju pogodne političke atmosfere u kojoj je postalo moguće, pa čak i poželjno, ubiti predsednika vlade.

Ruku pod ruku sa svojim kasnijim saradnicima iz zabranjenog tabloida Nacional”, ali i onih koji su kreirali afere na stranicama Identiteta”, Reportera”, Svedoka”, Blica”, Srpske reči”, Balkana”, NIN-a”, Standarda” i mnogih drugih u nizu opskurnih štampanih medija, Rodić je posredstvom Glasa javnosti” otvoreno agitovao u korist pobune Crvenih beretki, a prilike za napade na Đinđićevu vladu nije propustio ni povodom izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, optužbi na račun vlade za povezanost sa organizovanim kriminalom i ubistvom bivšeg radnika Državne bezbednosti Momira Gavrilovića. Vrhunac te kampanje biće objavljivanje pisma Milorada Ulemeka Legije, što je predstavljalo direktnu podršku ljudima koji će samo koji mesec kasnije izvršiti atentat na predsednika vlade Zorana Đinđića, ali i direktnu opstrukciju nadležnih institucija u borbi protiv organizovanog kriminala.

Rodićevu verziju priče o paljenju automobila koordinisano su podupirali njegovi listovi „Kurir” i „Glas javnosti”, a u pomoć su im pritekli i brojni drugi mediji koji su tada već uveliko bili angažovani na rušenju vlade Zorana Živkovića – „Balkan”, „NIN”, „Ekspres”, „Večernje novosti”, „Blic”, „Svedok”, „Revija 92” i drugi.

Tako je Glas javnosti” u novembru 2001. godine prednjačio u podršci pobuni Crvenih beretki i davanju medijskog prostora za promociju zahteva odmetnutih pripadnika te zloglasne jedinice. Crvene beretke neće da hapse za Haški tribunal”, Vlada odgovorna za protest JSO”, Crvene beretke bi zauzele vladu da su se pobunile”, bili su samo neki od naslova kojima je Rodić legitimizovao oružanu pobunu Legijine jedinice. Sve to bilo je praćeno redovnim kolumnama Koste Čavoškog, jednog od predvodnika antihaškog lobija u Srbiji, koji je pisao tekstove Haški plaćenici”, Kako razgovarati sa Karlom del Ponte”, Uredba je naredba”, Kadija te i brani”, Crvene beretke i vidre”, Kriv dok ne dokaže nevinost”, Na putu za Hag”, Ozakonili šverc cigareta” i slično.

Sa istovetnim napadima nastavljeno je i naredne 2002. godine kada su stranice Rodićevog Glasa javnosti” redovno ustupane svima onima koji su bez ikakvih dokaza optuživali ubijenog premijera za saradnju sa organizovanim kriminalom. Tako je poseban prostor dobijao Vojislav Šešelj, koji je tadašnju vlast u Srbiji optuživao da je pod kontrolom mafije, a premijera Đinđića da je produkt kriminalne bande”. Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, Šešelj će se naći na listi osumnjičenih za pripremu i pružanje političke pozadine atentatorima, ali zbog boravka u pritvoru Haškog tribunala i kasnijeg uklanjanja sa liste osumnjičenih, nikada neće odgovoriti na pitanja istražnih organa o tom slučaju.

Poseban prostor u Glasu javnosti dobijao je Vojislav Šešelj koji je tadašnju vlast u Srbiji optuživao da je pod kontrolom mafije, a premijera Đinđića da je „produkt kriminalne bande”. Nakon ubistva premijera Đinđića, Šešelj će se naći na listi osumnjičenih za pripremu i pružanje političke pozadine atentatorima, ali zbog boravka u pritvoru Haškog tribunala i kasnijeg uklanjanja sa liste osumnjičenih, nikada neće odgovoriti na pitanja istražnih organa o tom slučaju.

Poseban prostor u “Glasu javnosti” dobijao je Vojislav Šešelj koji je tadašnju vlast u Srbiji optuživao da je pod kontrolom mafije, a premijera Đinđića da je „produkt kriminalne bande”. Nakon ubistva premijera Đinđića, Šešelj će se naći na listi osumnjičenih za pripremu i pružanje političke pozadine atentatorima, ali zbog boravka u pritvoru Haškog tribunala i kasnijeg uklanjanja sa liste osumnjičenih, nikada neće odgovoriti na pitanja istražnih organa o tom slučaju.

Stvaranje tabloida Kurir – najvećeg medijskog monstruma u Srbiji

Još tokom vanrednog stanja, deo novinara zabranjenog tabloida Nacional” uz direktnu koordinaciju sa Aleksandrom Tijanićem, savetnikom Vojislava Koštunice za medije,započeo je organizaciju i dogovore oko formiranja novog tabloida, što je trebalo da bude realizovano čim vanredno stanje bude ukinuto. Za tu namenu oni pronalaze Radisava Rodića, koji zajedno sa ekipom zabranjenog Nacionala” i još nekoliko novinara na Đurđevdan 6. maja 2003. godine pokreće dnevni list „Kurir”, koji će do današnjih dana ostati sinonim za tabloidno i ucenjivačko novinarstvo, pod čijom maskom se sve vreme odvija, ništa manje prljavo, poslovanje satkano od poreskih utaja, prevara poverilaca i pronevera tuđeg novca.

Već u prvim mesecima svog postojanja, Rodićev tabloid se proslavio lansiranjem afera protiv saradnika pokojnog premijera Đinđića, koje su poslužile u rušenju vlade Zorana Živkovića, a prema tvrdnjama uredništva lista, najveći deo materijala za tu kampanju stizao je direktno od Mlađana Dinkića. Iako se veza između Dinkića i „Kurira” nazirala još od leta 2003. godine, ona će svoju punu potvrdu dobiti početkom 2005. kada će, usled sukoba među dojučerašnjim saradnicima, pred sudom časti NUNS-a Rodić doslovce svedočiti: „Do pre četiri meseca Mlađan Dinkić bio je jedan od najbližih insajdera „Kurira” u Vladi Srbije i dostavljao nam je gomilu informacija o pojedinim političarima i strankama. Sve je počelo sa „Glasom javnosti” koji je objavljivao feljton pod nazivom „Demokratska pljačka Srbije”, u kojem su iznete samo sumnje gde su pare koje je Miošević izneo na Kipar, a Dinkić ih pronašao. Od tada nastaje pakao za „Kurir” i „Glas javnosti.”

Sud časti NUNS-a je ustanovio da su tokom godina visoki funkcioneri G17 Plus i tabloid „Kurir” bili u savezništvu iz kojeg je proisteklo više afera vezanih za članove prethodne Živkovićeve vlade, a takvi nedopušteni odnosi nastavili su se i kasnije, kada su funkcioneri G17 Plus počeli da obavljaju i državne funkcije.

Razmatrajući ovaj slučaj, Sud časti NUNS-a je ustanovio da su tokom godina visoki funkcioneri G17 Plus i tabloid „Kurir” bili u savezništvu iz kojeg je proisteklo više afera vezanih za članove prethodne Živkovićeve vlade. „Prema izjavama novinara „Kurira”takvi nedopušteni odnosi nastavili su se i kasnije, kada su funkcioneri G17 Plus počeli da obavljaju i državne funkcije. Iz iskaza dve strane nije jasno kada su i zašto takvi odnosi prekinuti, ali izvesno je da su prerasli u suprotnost i pravi medijsko-politički rat”, navedeno je u odluci Suda časti NUNS-a.

Jasno je, međutim, bilo da je ta “ljubav” definitivno okončana nakon što je „Glas javnosti” 2005. počeo da objavljuje feljton „Demokratska pljačka Srbije”, o sudbini državnih para iznetih na Kipar, koje je, prema navodima iz feljtona, Dinkić pronašao, ali koje nikada nisu vraćene u Srbiju. Rodić je tada tvrdio da je, posle početka objavljivanja tog feljtona, pao u vodu dogovor sa Dinkićem, navodno napravljen godinu dana ranije, o neplaćanju poreza dok njegova firma od države ne dobije kompenzaciju štete nastale zaplenom imovine po Šešeljevom zakonu o informisanju.

Posebno zaprepašćenje javnosti izazvaće takozvani intervju sa kapetanom Džoom, koji će „Kurir” objaviti u više nastavaka i u kojem će biti najavljen dolazak uniformisanih pripadnika raspuštene JSO u Specijalni sud, kako bi pružili podršku svom bivšem komandantu.

Ono što je još intrigantnije u ovom slučaju jeste okolnost da se raskid dotadašnjeg savezništva između „Kurira” i Dinkića poklopio sa rasplamsavanjem sukoba između tadašnjeg minsitra finansija u vladi Vojislava Koštunice i tajkuna Bogoljuba Karića, koji će samo godinu dana kasnije, pod pretnjom sudskog gonjenja, biti primoran da pobegne iz Srbije. Neposredno po odlasku Karića iz Srbije i raspisivanju poternice za njim, Rodić će Tužilaštvu predati obimnu krivičnu prijavu protiv Dinkića, po kojoj nadležni organi nikada neće postupiti. Da između porodice Karić i vlasnika „Kurira” postoji neka vrsta posebnih veza, sličnih onima koje porodica Rodić neguje sa tajkunom Miodragom Kostićem, svedoči i podatak da se do skora odbegli srpski tajkun nikada nije našao na meti kritike najpoznatijeg domaćeg tabloida. O postojanju svojevrsne zaštitne klauzule koja je važila za Karića, svedočili su i urednici „Kurira” tokom raskola u ovom tabloidu do kojeg je došlo krajem 2005. godine. Oni su u izjavi za nedeljnik „Evropa” otkrili da je Rodić, tokom sukoba sa Mlađanom Dinkićem, urednicima svojih novina zabranio da na bilo koji način, i pozitivno i negativno, pišu o Bogoljubu Kariću.

Postojanje svojevrsne zaštitne klauzule koja je važila za Bogoljuba Karića, potvrdili su i urednici „Kurira” tokom raskola u ovom tabloidu do kojeg je došlo krajem 2005. godine. Oni su u izjavi za nedeljnik „Evropa” otkrili da je Rodić, tokom sukoba sa Mlađanom Dinkićem, urednicima svojih novina zabranio da na bilo koji način, i pozitivno i negativno, pišu o Bogoljubu Kariću.

Usled raskola iza kojeg su stajali Dinkić i njemu bliski srpski tajkuni, urednici i deo novinara „Kurira” napustiće Rodića i u decembru 2005. godine napraviti novi tabloid „Press”, za koji će se tek osam godina kasnije saznati da je bio u vlasništvu Miroslava Miškovića i Dragana Đilasa. Do trenutka unutrašnjeg raskola, zahvaljujući dampinškim netržišnim cenama i tabloidnom sadržaju, „Kurir” je postao jedna od najprodavanijih dnevnih novina u Srbiji, sa tiražom koji je dostigao gotovo 200.000 primeraka dnevno. Iz tog vremena ostala je i činjenica da je Poreska uprava optužila Rodića za najveći pokušaj prevare u naplati PDV-a, za iznos veći od 400 miliona dinara, što će se ponoviti i 10 godina kasnije, kada će poreski organi takođe ustanoviti višemilionske utaje poreza na kapitalnu dobit, ali i dugovanja na ime neprijavljenog i neplaćenog PDV-a nastalog ekonomskim prometom između povezanih Rodićevih firmi.

Jedan od glavnih razloga za stvaranje Kurira bio je rušenje optužnice za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Na naslovnim stranama Rodićevog tabloida proces pred Specijalnim sudom u Beogradu bio je praćen hvalospevima optuženima za taj zločin. Uoči samog Legijinog svedočenja na naslovnicama „Kurira” najavljivan je veliki obrt u čitavom slučaju, a neposredno nakon njegovog pojavljivanja pred sudom, kao posebno pogodne za dalju eksploataciju, pokazaće se Ulemekove lažne optužbe da je za račun države prebacivao zaplenjeni heroin u okolne države.

Rušenje Živkovićeve vlade i progon Đinđićevih saradnika

Kao što je već napomenuto, od samog početka, pisanje tabloida „Kurir” jasno je pokazalo da je taj paramedij i osnovan s namerom da postane medijska platforma oko koje bi se iznova okupili, tokom akcije „Sablja” razbijeni, delovi paramedijskih struktura čiji je cilj delovanja bio obračun sa političkim nasleđem ubijenog premijera Zorana Đinđića. U sklada za proklamovanim ciljevima, u prvim mesecima svog postojanja „Kurir” je gotovo isključivo bio fokusiran na kreiranje afera i lične napade na članove Živkovićeve vlade, kako bi se izazivanjem parlamentarne krize omogućilo zaustavljanje započetih reformi, rušenje procesa za ubistvo Zorana Đinđića, kao i realizacija Rodićevih poslovnih interesa koja je trebalo da omogući ulazak u izvršnu vlast Dinkićeve partije G17 Plus. Tako su, gotovo svakodnevno, meta napada na naslovnicama „Kurira” bili Čedomir Jovanović i Vladimir Popović, a kampanje su vođenje i protiv ostalih Đinđićevih saradnika poput Marije Rašete Vukosavljavić, Nemanje Kolesara, Zorana Janjuševića, Nataše Mićić, Božidara Đelića… U tom periodu prevashodni cilj bio je da se kriminalizacijom najbližih Đinđićevih saradnika, kao logičnim nastavkom kampanje kriminalizacije samog Đinđića koja je pre ubistva vođena u „Nacionalu” i „Glasu javnosti”, pripremi teren za rušenje optužnice protiv neposrednih izvršilaca i organizatora atentata na premijera, sa krajnjim ciljem da se nikada do kraja ne istraži politička pozadina ubistva u čemu su, po svemu sudeći, „Kurir” i njegovi moćni zaštitnici na kraju i uspeli. U tom periodu glavni izvor za kreiranje i plasiranje „Kurirovih” afera bio je Mlađan Dinkić lično.

Prvo pojavljivanje Milorada Lukovića Legije pred sudskim većem Specijalnog suda u Beogradu poslužiće Kuriru kao povod za seriju hvalospevnih tekstova o prvooptuženom za atntat na premijera Đinđića.

Nakon pada vlade Zorana Živkovića i održavanja vanrednih parlamentarnih izbora krajem 2003, već u martu naredne 2004. godine usledilo je formiranje nove koalicione vlade na čelu sa Vojislavom Koštunicom. U maju iste godine, prvoosumnjičeni za zaveru i atentat na premijera, Milorad Luković Legija predaje se organima gonjenja i u okviru posebnog tretmana biva mu omogućen razgovor sa čelnim ljudima tadašnjih vlasti. Njegovo prvo pojavljivanje pred sudskim većem Specijalnog suda u Beogradu poslužiće u medijima kao okidač za seriju hvalospevnih tekstova o prvooptuženom za atntat na premijera. U tom periodu „Kurir” objavljuje seriju tekstova poput izmišljenog spiska za hapšenje povodom Đinđićevog ubistva, u kome su se našli Čedomir Jovanović, Vladimir Popović i Dragoljub Marković.

U martu 2004. godine „Kurir” objavljuje intervju sa Aleksandrom Tijanićem koji iznosi tvrdnju, koja postaje udarni naslov, da „Beba krije ko je ubio Đinđića”[1] Uoči samog Legijinog svedočenja na naslovnicama Kurira” najavljivan je veliki obrt u čitavom slučaju, a neposredno nakon njegovog pojavljivanja pred sudom, kao posebno pogodne za dalju eksploataciju, pokazaće se Ulemekove lažne optužbe da je za račun države prebacivao zaplenjeni heroin u okolne države. To što će se, nakon detaljne istrage, ta priča pokazati pukom izmišljotinom prvooptuženog Lukovića, „Kuriru” i srodnim paramedijima neće predstavljati problem da u narednom periodu nastave da tu lažnu verziju besomučno eksploatišu.

Pored odbrane Legije, poseban prostor Kurir je dao i odbrani Zvezdana Jovanovića, čoveka koji je osuđen kao neposredni izvršilac atentata na premijera Zorana Đinđića.

Posebno zaprepašćenje javnosti izazvaće takozvani intervju sa “kapetanom Džoom”, koji će „Kurir” objaviti u više nastavaka i u kojem će biti najavljen dolazak uniformisanih pripadnika raspuštene JSO u Specijalni sud, kako bi pružili podršku svom bivšem komandantu. Paralelno sa hvalospevima Legiji, „Kurir” objavljuje, takođe izmišljene, priče o navodnom streljanju Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića Kuma, ali i o navodnim pretnjama ubistvom koje je Vladimir Beba Popović izrekao novinaru Milomiru Mariću, generalu Nebojši Pavkovići i Bratislavu Grubačiću. Pored odbrane Lukovića, poseban prostor daje se i odbranama Zvezdana Jovanovića, kao i bivšem šefu Miloševićeve Državne bezbednosti Radomiru Markoviću, koji je preko naslovnice „Kurira” poručio kako mu je savest čista za sve ono što je radio dok je bio na čelu Službe. U istom periodu taj tabloid objavljuje i izjavu ministra pravde u Koštuničinoj vladi Zorana Stojkovića, pod naslovom „Čeda bio drugar sa Šiptarom i Kumom”, kao i izmišljene transkripte navodnih razgovora između vođa zemunskog klana i Čedomira Jovanovića.

Svojim pisanjem, kojim se direktno svrstao na stranu optuženih za ubistvo premijera Đinđića, „Kurir” je utabao put i za nastanak teorije “trećeg metka”, čiji je jedini cilj bio da se dovede u pitanje istina utvrđena zvaničnom istragom policije, kako bi se u budućnosti onemogućilo svako dalje ispitivanje političke pozadine tog zločina.

Pornografske tabloidne sadržaje kao svoj glavni produkt, Kurir je redovno dopunjavao izlivima lažnog patriotizma koji se svodio na veličanje ratnih zločinaca i ubica premijera Zorana Đinđića. Tako se Kurir istakao u davanju prostora za odbranu višestruko prvosnažno osuđenog šefa Miloševićeve Državne bezbednosti Radeta Markovića, ali i toplim ljudskim pričama o najtraženijem haškom optuženiku Ratku Mladiću čime su u drugi plan stavljane optužbe za najteže zločine koje su oni naredili.Pornografske tabloidne sadržaje kao svoj glavni produkt, “Kurir” je redovno dopunjavao izlivima lažnog patriotizma koji se svodio na veličanje ratnih zločinaca i ubica premijera Zorana Đinđića. Tako se “Kurir” istakao u davanju prostora za odbranu višestruko prvosnažno osuđenog šefa Miloševićeve Državne bezbednosti Radeta Markovića, ali i toplim ljudskim pričama o najtraženijem haškom optuženiku Ratku Mladiću čime su u drugi plan stavljane optužbe za najteže zločine koje su oni naredili.

Slučaj sina Olje Bećković, Rodićevo hapšenje i osuđujuća presuda

Uprkos medijskom ratu sa Dinkićem i G17 koji je nastavljen i nakon 2005. godine i raskola do koga je došlo unutar samog „Kurira”, a koji je rezultirao odlaskom dobrog dela uredništva i članova redakcije tog tabloida, Rodić je nastavio sa svojim dobro uhodanim delatnostima. Svoje finansijske nevolje rešavao je tako što je svoje firme stalno terao u stečaj, paralelno otvarajući nove, zbog čega su zaposleni u radnim knjižicama uglavnom imali više pečata njegovih kompanija nego godina staža u Rodićevoj imperiji. O načinu poslovanja svedoči i podatak da je „Glas javnosti” za prvih 11 godina postojanja promenio 13 glavnih ili samo odgovornih urednika, u zavisnosti od toga kako su bili upisani u impresum. „Kurir” je poslovao po istom obrascu promenivši pet urednika za prvih šest godina postojanja. Sve to je pratila i jedna do tada neviđena inovacija – u jednom periodu i „Glas javnosti” i „Kurir” imali su istog glavnog urednika – Đuru Bilbiju, koji će krajem 2011. godine pokrenuti kontroverzni proruski portal „Fakti”. Sve vreme sprovođenja tabloidnih i poslovnih mahinacija koje nikada nisu prestajale, Rodić je i dalje tvrdio da mu država, kao i maltene svi ostali sa kojima je ikada imao posla, duguje pare.

Do svojevrsnog preokreta dolazi u junu 2009. godine kada „Kurir” objavljuje tekst o sinu voditeljke Olje Bećković u kojem ovog maloletnika optužuje da je narkodiler. Pisanje Kurira” oštro su osudili Misija OEBS-a u Srbiji, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija, kao i dva novinarska udruženja UNS i NUNS. Istim povodom, Ministarstvo kulture podnelo je 16. juna prekršajnu prijavu protiv glavnog i odgovornog urednika „Kurira” Radeta Jerinića zbog teksta „Oljin sin narkodiler”, uz koji je na naslovnu stranu stavljena slika novinarke Olje Bećković. Ministarstvo je saopštilo da je „Kurir” time nedvosmisleno otkrio identitet maloletnika, što predstavlja grubo kršenje Zakona o javnom informisanju.

Istraga u vezi sa nevraćenim kreditom Komercijalnoj banci i neplaćenim porezom dovela je na kraju do hapšenja Radisava Rodića koji se od oktobra 2009. godine našao u pritvoru.

Na talasu osuda „Kurirovog” napada na sina Olje Bećković, novinarke bliske tadašnjem predsedniku Srbije Borisu Tadiću, Mlađan Dinkić i njegova stranka pokreću inicijativu koja rezultira usvajanjem novog Zakona o informisanju koji predsednik Tadić potpisuje poslednjeg dana avgusta te godine.

Paralelno sa donošenjem novog zakona, u prostorije Rodićevih firmi ponovo ulazi poreska policija koja protiv njega pokreće istragu zbog sumnji da je kao vlasnik preduzeća „Manami” tokom 2001. godine, zloupotrebom službenog položaja pribavio protivpravnu imovinsku korist i oštetio Komercijalnu banku za oko pola miliona evra. Istraga je protiv Rodića vođena i zbog sumnje da je koristeći lažnu dokumentaciju podigao kredit od Komercijalne banke od 22 miliona dinara koji, kako će se pokazati, nije vraćen. U Prvom osnovnom sudu u Beogradu protiv Rodića je vođena i istraga zbog sumnje da je izbegavao plaćanje poreza na promet u iznosu od 115,3 miliona dinara i poreza na dohodak građana u iznosu od 88 miliona dinara.

Istraga u vezi sa nevraćenim kreditom Komercijalnoj banci i neplaćenim porezom dovela je na kraju do hapšenja Radisava Rodića koji se od oktobra 2009. godine našao u pritvoru. Policija je u januaru 2010. podnela dopunu krivične prijave protiv Rodića i još troje osumnjičenih da su oštetili budžet Srbije i više preduzeća i banaka za skoro milijardu dinara.

Do svojevrsnog preokreta dolazi u junu 2009. godine kada „Kurir” objavljuje tekst o sinu voditeljke Olje Bećković u kojem ovog maloletnika optužuje da je narkodiler. Pisanje „Kurira” oštro su osudili Misija OEBS-a u Srbiji, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija, kao i dva novinarska udruženja UNS i NUNS. Istim povodom, Ministarstvo kulture podnelo je 16. juna prekršajnu prijavu protiv glavnog i odgovornog urednika „Kurira” Radeta Jerinića zbog teksta „Oljin sin narkodiler”.

Suočen sa dokazima Tužilaštva, u martu 2011. godine Rodić pristaje da sklopi sporazum o priznanju krivice za zloupotrebu službenog položaja u zamenu za kaznu od dve godine zatvora i šestogodišnju zabranu obavljanja delatnosti. Na osnovu sporazuma o priznanju krivice 27. jula 2011. godine, sud donosi pravosnažnu presdudu kojom je utvrđeno da je Rodić stariji oštetio Komercijalnu banku za 50 miliona dinara, zbog čega je osuđen na dogovorenih dve godine zatvora. Viši sud proglasio ga je krivim jer je pojedina svoja preduzeća namerno ostavljao bez imovine, prebacujući sredstva na druga, da bi izbegao plaćanje kredita. Istom presudom Rodić je dobio i šest godina zabrane obavljanja svih dužnosti vezanih za raspolaganje, korišćenje i upravljanje tuđom imovinom. U presudi i sporazumu o priznanju krivice navedeno je da je bio svestan da je u pitanju krivično delo i da je to zabranjeno, ali da je i pored toga želeo da ga počini.

Presudom i sporazumom utvrđeno je da je Rodić 1. marta 2001. preko preduzeća „Manami” uzeo kredit od 1.035.658 maraka sa rokom otplate od pet godina radi osavremenjivanja redakcije i štamparije „Glasa javnosti”. Preduzeće „Manami” potpisalo je sa Komercijalnom bankom ugovor kojim je odobren kredit od 31.549.045 dinara sa grejs periodom do 30. juna 2002 godine.

U avgustu 2009. godine uz jako policijsko obezbeđenjeporeski inspektori ulaze u prostorije Kurira gde su pronađeni dokumenti na osnovu kojih je kasnije uhapšen i osuđen gazda ovog tabloida Radisav Rodić.

Međutim, prvo je 15. januara 2002. godine preduzeće „Manami” promenilo ime u „ABC Produkt” da bi potom, po sopstvenom priznanju, 1. aprila 2002. Rodić svu imovinu „ABC Produkta” prebacio na svoje drugo preduzeće NIP „Glas”. Tako je preduzeće „ABC Produkt” ostalo bez imovine, a Komercijalna banka nije mogla da se obešteti za kredit koji je odobrila. Od ukupne sume Komercijalna banka je naplatila 5.466.235 dinara, a Rodić je po sopstvenom priznanju nezakonito stekao 26.082.810 dinara.

Osim ovoga, Rodić je osuđen jer je na sličan način oštetio Komercijalnu banku za još jedan kredit i tako nezakonito stekao još 22.866.192 dinara, što je takođe priznao. On je kao vlasnik preduzeća „Ronako” d.o.o. bio jemac za kredit koje je uzelo preduzeće „Veko inžinjering” čiji je vlasnik Vekomir Joksimović, protiv koga je postupak razdvojen. Razlog za kredit bila je navodna kupovina nepokretnosti u Višnjičkoj ulici 106A u Beogradu. Sa Komercijalnom bankom je 22. oktobra 2002. godine sklopljen ugovor, a Rodićevo preduzeće „Ronako” d.o.o. bilo je u obavezi da upiše hipoteku na nepokretnost koju je posedovalo takođe u Višnjičkoj ulici.

Međutim, hipoteka nikada nije upisana, a preduzeće „Veko inžinjering” je u tri navrata prebacivalo novac na račune Rodićevih preduzeća. Prvo je odmah 22. oktobra 2002. godine prebačeno na račun „Ronaka” 13.875.000 dinara, zatim je 11. novembra 2002. godine prebačeno 7.034.509 dinara na račun preduzeća „Manami” i istog dana 1.956.682 dinara na račun preduzeća „ABC Produkt”.

U pokušajima da plasiranjem skandala i pornografije izazove što veću pažnju javnosti, Kurir će preko svojih naslovnica plasirati brojne izmišljene afere poput priča o radioaktivnim paštetama, živi u vakcinama, pokvarenoj hrani u Idea marketima i sl. Time će upravo ovaj tabloid biti jedan od pokretča neformalnog pokreta protiv vakcinisanja koji svojim delovanjem danas ozbiljno ugrožava zdravlje dece u Srbiji.

Komercijalna banka je više puta upozoravala Rodića da upiše hipoteku. Rodić je tu nepokretnost sa kojom je bio jemac prodao. Naime, njegovo preduzeće „Ronako prodalo je tu nepokretnost na koju je trebalo da bude upisana hipoteka njegovom drugom preduzeću „Belege. U presudi se navodi da je sud ostvario uvid u predmet i da je utvrdio da postoje dokazi koji potkrepljuju priznanje krivice.

Rodić je uhapšen 27. oktobra 2009, ali je nekoliko meseci kasnije prebačen na VMA. Protiv njega je u januaru 2010. Služba za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije podnela dopunu krivične prijave kojom su bili obuhvaćeni i njegovi sinovi Aleksandar i Vukadin. Oni su tada osumnjičeni da su od marta 2000. do 10. avgusta 2009. na štetu 15 preduzeća nezakonito uzeli milijardu dinara. Protiv Rodića su podnete i poreske prijave, a Poreska uprava ga je svrstala u najveće dužnike sa dugom većim od 65 miliona dinara.

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO