Tužna kolona sa posmrtnim ostacima žrtava genocida u Prijedoru krenula je iz Identifikacionog centra Šejkovača prema Kozarcu, gdje će sutra biti klanjana dženaza i obavljen ukop za 283 žrtve bošnjačke nacionalnosti i Antu Dolića, prijedorskog Hrvata koji je također ubijen 1992. godine u ovom gradu.
Već u jutarnjim satima porodice žrtava su stigle pred Šejkovaču kako bi ispratile svoje najmilije na posljednji počinak. Nešto iza deset sati počeo je utovar tabuta na kamione koji će proći kroz Sanski Most, gdje će se kratko zadržati kako bi građani odali počast žrtvama, a potom i kroz sam grad Prijedor, gdje nije predviđeno zadržavanje.
Bol i suze na licima majki, sestara, kćerki i drugih rođaka i prijatelja žrtava su neopisivi. Njihovi najmiliji će konačno naći smiraj, ali za porodice je ovo još jedan pretežak oproštaj, ponovni gubitak nakon 1992. godine kada su posljednji put vidjeli svoje očeve, braću, muževe…
Muharema Bilalić sutra će sahraniti brata Rahima Šabanovića. Ona i njena porodica jutros su došli u Šejkovaču kako bi ispratili kolonu sa posmrtnim ostacima žrtava. Suznim očima Muharema je ispratila svaki tabut kojeg su muški članovi porodica i prijatelji na rukama prenijeli do kamiona.
“Brata su pronašli u Tomašici. On je odveden 13. maja 1992. godine ispred porodične kuće u Rizvanovićima, nakon toga ga više nismo vidjeli”, kroz jecaje nam govori Bilalić.
Ispraćaju žrtvava u Sanskom Mostu je prisustvovao i Fikret Bečić, kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske 1992. godine u Prijedoru strijeljali dvoje maloljetne djece i suprugu. Jedno Fikretovo dijete imalo je 13 godina, dok je drugo bilo četiri godine mlađe. Njegova porodica još uvijek nije pronađena. Fikret je sve ove godine ne odustaje od pronalaska svojih najmilijih, a često je u javnosti isticao čak viđa i zložince zbog kojih njegovi najmiliji više nisu s njim.
Među oko 300 članova porodica ispred Šejkovače jutros je bio i Amel Bačić. On će ove godine sahraniti oca Esada. Kroz suze je jedva uspio izgovriti koju riječ, a potom drhtavim rukama prekrio uplakano lice.
Većina porodica je jutros prvi put vidjela tabute svojih ubijenih, a emocije, sjećanja, uspomene su navirale. Danas i sutra je konačni oproštaj, još danas i sutra moći će pomilovati tabute… Majke, sestre, kćerke i supruge su u Šejkovaču donijele i cvijeće kako bi njime zakitile kamione s tabutima. Drhtavim rukama su naizmjenično brisale suze i stavljale ruže, izgovarale molitve i imena ubijenih.
Prijedorske žrtve godinama su ispraćane u tišini, bez mnogo medijske pažnje, bez prisustva delegacija i zvaničnika. Dugo su bili sami u svojoj boli, ali nakon Tomašice je, čini se, kompletna javnost postala svjesna šta se zapravo dogodilo u ovom gradu tokom kobne 1992. godine. Ovo je prva kolektivna dženaza prijedorskih žrtava nakon otkrivanja Tomašice pa se, između ostalog, i zbog toga očekuje da će joj prisustvovati više hiljada ljudi.
Inače, novinarskim ekipama je jutros rečeno da zbog naredbe Tužilaštva BiH ne mogu snimati unutrašnjost hale Šejkovača, pa su fotografije tabuta koje smo snimili uglavnom nastale ispred objekta. Zbog čega je to tako, jutros nam nam u Šejkovači nisu mogli reći, mada sve do prije nekoliko dana novinarske ekipe su mogle snimati unutrašnjost Identifikacionog centra i tako svijetu prenijeti istinu o žrtvama na području Bosanske krajine.
Kamioni sa posmrtnim ostacima su se nakon izlaska iz Šejkovače zaputili prema centru grada Sanskog Mosta, gdje će se kratko zadržati.