Autor Suad K Zoranić
Emir Abdullahi predstavlja posebnu generaciju Novopazaraca, onih koji su obilježili zlatno doba čaršije. U to vrijeme, kada je moda u Jugoslaviji bila svjetski fenomen, momci iz Novog Pazara su se isticali ne samo fizičkom snagom, već i harizmom, inteligentnim humorom i jedinstvenim šarmom. Grad je tada imao svoju supkulturu, ali ne u negativnom smislu – to je bila kultura hiperprodukcije intelektualno snažnih ličnosti i opasnih momaka koji su bili prepoznati širom Evrope.
U toj generaciji dominirala je filozofija: ako si jak, moraš biti najjači, ako si inteligentan, moraš se isticati. Humor i pozitivan pogled na život činili su Novopazarce posebnim. Emir je pravi predstavnik te epohe – sin proslavljenog fudbalera i gimnastičarke, koji je svojim pričama oživljavao duh jednog vremena.
Jedna od njegovih anegdota, podijeljena na društvenim mrežama, oslikava početke kafića u Novom Pazaru. Dok je Beograd imao svoja prepoznatljiva mjesta za izlazak, Novi Pazar je bio pionir autentične atmosfere kafića. Kafić „Akvarijum“ postao je legendarno mjesto, kada su konobari bili glavne figure svakodnevnog čaršijskog života.
Emirove priče o legendarnom kafiću „Akvarijum“ podsjećaju nas na vrijeme kada su konobari bili ne samo uslužni radnici već i protagonisti svakodnevnog humora. Evo kako Emir opisuje jedan od legendarnih trenutaka:
„Ar. Nane, konobar, donosi djevojkama kokakolu s ledom. Djevojke negoduju: ‘Neću kokakolu s ledom.’ Nane zavlači dva prsta, vadi led iz čaše i odlazi kao da je to najnormalnija stvar. One u čudu, a on poslije donosi novu kolu.“
Ovakve epizode nisu samo smiješne – one pričaju priču o specifičnoj vrsti humora, spontanosti i opuštenosti koje su krasile Pazar tog vremena.
Drugi junak, Ar. Nasko, bio je poznat po svojoj komunikaciji s gostima i improvizacijama. Njegovi legendarni odgovori, poput „Hvala, molim, izmakni se!“ postali su dio lokalnog folklora. Emir nije bio samo posmatrač; bio je i kreator scena koje su obilježavale to vrijeme. Kroz domišljate igre s Naskom, uspijevao je nasmijati cijeli kafić.
„Nasko je zauzeo sto, a ja, mnogo mlađi, dolazim s curom, pitam je li slobodno, sjednemo, predstavim curu i krene priča. Poslije sat vremena krenem da ispratim curu, najavim da ću se brzo vratiti. Na brzinu je ispratim do pola puta, sretnem drugaricu i zamolim je da odglumi. Vraćam se do Naska, predstavljam drugaricu riječima: ‘Nasko, da te upoznam s mojom djevojkom.’ Još je potvrdim poljupcem u obraz, a ona glumi za medalju.
Nasko u čudu, milo mu, ali mu neprijatno.
I ona krene kući, a ja kažem Nasku da se brzo vraćam. Ispratim je, kad ono, sretnem najbolju drugaricu u to doba. Na brzinu joj objasnim situaciju, vratimo se kod Naska. Naravno, Nasku namignem ‘da šuti’, predstavljajući je mojom CURICOM.
Nasko u čudu puta OSAM. Šuti, šuti i šuti, a onda prasne: ‘Ti si mi najbolji drug! Tiiiii si mi najbolji drug! Najbolji! Najbolji!’ hahahaha“ – napisao je Emir.
Na kraju, Emir se emotivno osvrće na rahmetli Naneta i Naska, izražavajući zahvalnost i sjećanje na ljude koji su oblikovali to vrijeme. Priče poput ovih čuvaju duh Novog Pazara i podsjećaju nas na šmek generacija koje su svojim humorom i harizmom uokvirile identitet ovog grada, kao i na značaj sjećanja – ne samo zbog prošlosti, već i kao inspiraciju za budućnost. U svijetu globalizacije, Emir Abdullahi nas vraća na bitnu stavku, koliko su lokalni identiteti važni.