”Allahu moj, tražim od Tebe da me zaštitiš od svjesnog širka, i tražim oprost od širka kojeg nisam svjestan!”
Ovu hadisku predaju zabilježio je Dija u djelu ”El-Muhtar”, a prenosilac od Poslanika, a.s., je Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim.
Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio ashabima o širku, rekavši da se boji za svoj ummet skrivenog širka koji je skriveniji od hoda mrava. Tada ga je hazreti Ebu Bekr upitao: ”A kako se zaštiti od tog širka, o Allahov Poslaniče?” Resulullah, s.a.v.s., im je tada oporučio učenje navedene dove koja na arapskom jeziku glasi: ”Allahumme innii e'uuzu bike en ušrike bike ve ene e'alemu ve estagfiruke lima la e'alemu.”
Ovaj hadis bio je mala uvertira i uvod u tekst u kom ćemo imati kraći osvrt na prisustvo neislamskih vjerovanja i običaja u praksi balkanskih muslimana u posljednjih dvjestotinjak godina, te ćemo vidjeti kakav je bio stav ondašnje uleme prema postojećim zabludama i pogreškama.
Aktivnim i detaljnijim istraživanjem ove teme lahko se da naslutiti, a potom i otkriti odakle sežu mnoga čudnovata vjerovanja i običaji, kojih još u određenoj mjeri, ima i među današnjim stanovnicima Balkana uopće, pa i među muslimanima.
Naime, razni oblici gatanja, zapisivanja i nošenja raznoraznih amuleta, te vjerovanja u vile, more, astralnog dvojnika, svetost kućnog praga i moć kišnog daždenjaka, kućnu zmiju zaštitnicu, prikaze, Ilindan, Mitrovdan, Vidovdan, Jurjev, te moć i svetost određenih mjesta, drveća i određenih voda samo u posebnim danima, spadaju u obilježja staroslavenske tradicije. Veći dio navedenih pojava, ali i mnogih drugih, vežu nas za praksu starih Slavena koji su bili jako praznovjerni, te su se razni oblici njihovih vjerovanja i običaja uspješno zadržali na ovim prostorima i kasnije kad se na Balkanu proširilo kršćanstvo, a potom i islam.
Južni Slaveni koji su do prve polovine VII stoljeća naselili naše balkanske prostore vjerovali su u više bogova sa različitim ulogama. Svoje molitve upućivali su božanstvima koja su trebala da im donesu i osiguraju napredak u životu, mnogo imetka i ljetine, da ih čuvaju u teškim životnima trenucima i vremenima.
Prije nego što su se slavenska plemena podijelila na Istočne, Zapadne i Južne Slavene, postojao je jedinstven skup božanstava za sve. Kasnije su različiti slavenski narodi primili kršćanstvo u različitim vremenima: Slovenci u VII vijeku, Česi, Hrvati, Bošnjaci, Bugari i Srbi u IX stoljeću, a Poljaci i Istočni Slaveni u X stoljeću.
Vidljivo je da su ovi narodi iako su napustili stara paganska vjerovanja i prihvatili kršćanstvo, i dalje u svojim svakodnevnim vjerovanjima i običajima zadržavali dosta elemenata iz prošlosti.
Kad je Svemogući Gospodar počastio ove prostore dini-islamom i iskra Istine zasijala ovim podnebljem, veliki dio ovih vjerovanja i običaja izgubio je na svom intenzitetu, te je određen broj pomenutih neznabožačkih rituala nestao, a određen broj njih se umanjio, ili je od strane pojedinih muslimanskih sredina pokušavao biti ”pročišćen” naukom islama i šerijata.
Živeći na ovim prostorima muslimani su uz neznabožačke prastare slavenske običaje, u svoju svakodnevicu, iz neznanja vjerovatno, ubacivali i uvodili i mnoge kršćanske navike, običaje i obilježja.
U periodu prije 1992. godine, za vrijeme ex Jugoslavije, ali i ranije, kod balkanskih muslimana, posebno u seoskim sredinama, mogli su se zapaziti i elementi kršćanskih obreda i navika, koje su se nekada sretno, nekada nesretno, uspjele ”šerijatizirati”. Primjer za to su razna obilježavanja sedmina, četeresnica, godišnjica, te čašćenja muslimana da ”pred dušu” nekog rahmetlije nešto pojedu i popiju. Još uvijek se u nekim sredinama obilježavaju i svetkuju Aliđun, Jurjev, Vidovdan i drugo, baš kao da su to praznici propisani Kur'anom časnim i sunnetom Allahovog Poslanika, a.s.
Odrastao sam u sredini gdje su muslimani svetkovali i obilježavali sve navedene gatke i običaje, i skoro svaki od njih povezivali sa islamom, te iste držali kao ”sveto slovo” iz Kur'ana.
Znam na desetine ljudi koji su išli raznim ”učevnim” ženama i ljudima, da im ovi zapišu, ili pak da im ”proreknu budućnost”. Išlo se svakome: ”hodžama”, ”bulama”, popovima, dervišima, a u zadnje vrijeme gatarske obmane i zablude šire nam i razni ”vidovnjaci”, ”numerolozi”, ”astrolozi” i ”tarot-majstori” i to čak i preko raznih TV i radio stanica, časopisa i sl. Ogledalo se u fildžan, salijevale su se strave, omotavali maloj djeci crveni končići koji su ih štitili od uroka, a gatalo se i na grah, kašike, viljuške i drugo.
U mom komšiluku odjeća se nije smjela prati utorkom i petkom, nije se smjelo kupati niti sjeći nokte tim danima, a komšije pravoslavci su nas naučili da se svaki berićetan i ”ajirli” posao treba zaliti rakijom i uveličati ”zdravicom”. Nigdje dove i zikra na mapi.
I dan danas širom Bosne prate se razne ratarske gatke, koje su posebno bile izražene kod starih Slavena, o čemu je već bilo riječi. Tačno se ”zna” koji dan ”ne valja” nešto posijati, a zašto ”ne valja” niko živ ne zna niti pokušava da dokuči i odgonetne.
Postoje i sveta drveća koja niko ne smije posjeći. Znam priču o jednoj brezi i lipi koje se ”nipošto nisu smjele dirati”, ali su ih agresori zajedno sa mnoštvom džamija uništili i srušili, da bi kasnije naši muslimani ”radi berićeta” na istim mjestima posadili nove.
”Svetu vodu” sam pio već nekoliko puta. Postoji jedna za vid, druga za unutrašnje bolesti, a treća je za ”sve ostalo”. Bar je tako sa ”svetim vodama” u mojoj regiji. Ljudi i žene, posebno bolesnici, slomiše se već godinama, svakog Jurjeva, te utorak prije i utorak poslije, nositi i piti tu vodu, međutim, izgleda da ne djeluje. Oni i dalje godinama neumorno idu jednim te istim doktorima, jedni te isti im salijevaju strave, gataju, zapisuju i liječe, ali oni i dalje bolesni, pa bolesni.
Uprkos hadisima Allahova Poslanika, a.s., koji govore o ljekovitosti Kur'ana (rukje), meda i ćurekota, niko da promijeni svoje navike i malo islamske medicine unese u svoj život.
Međutim, to je u potpunosti razumljivo. Prokleti šejtan zna šta radi, te sa ovim skrivenim vidovima širka, na kog je upozorio Allahov Poslanik u hadisu kog sam citirao na početku ovoga teksta, postepeno udaljava ljude od Pravog puta i navodi ih na stil i način života u kojem nema Kur'ana, nema namaza, niti ima zikra.
Sve navedene ibadete umjesto nas nadomijeste drugi: umjesto rukje ”uče” nam i liječe nas razni šarlatani i pod plaštom vjere zamaskirani prevaranti, namaz umjesto nas klanjaju stare žene kojima plaćamo da nam kobiva klanjaju istiharu i na našu odjeću nauče nešto za našu bolju nafaku, a umjesto zikra i naše redovne dove našem Gospodaru, zadovoljavamo se ”zdravicama” naših kumova i kuma, a svoja najveća duhovna uzdignuća, osjećanja i ruhanijete, doživljavamo na ”tehvidima”, mevludima za umrle i kolektivnim, formalnim (reda radi) dovama i Fatihama za naše merhume (a gdje su nam trajna dobra – sadaka za umrle, vakufi, hajir česme, …?).
Sevabe šaljemo umrlima i slomi nas briga jesmo li koji ”tehvid” slučajno gdjegod preskočili, a za svoje ibadete i vjerom propisane dužnosti, te Pravi put naše djece i živih članova naše obitelji, uopće ne vodimo nikakvu brigu. Baš kao da nama Allah Uzvišeni nije propisao namaz, i kao da nije nas počastio ljepotama ramazana, Kur'ana i dao nam univerzalni zakon važeći za sve ljude do Sudnjega dana.
Umjesto pravila i propisa datih Kur'anom, mi se zadovoljavamo staroslavenskim i kršćanskim običajima, i umjesto da se bavimo izučavanjem korisnih prirodnih i društvenih disciplina kako bi u svijetu znanosti konačno bili poznati i priznati, mi se zamaramo i misli okupiramo mnoštvom praznovjerja.
Prije dvije godine u mjesecu maju prisustvovao sam velikom skupu muslimana (kažu da sedmicu prije to mjesto pohode pravoslavci) koji se redovito, svake godine održava na jednom dovištu. Moja nana, Allah joj magfiret i lijepi džennet dao, mi je nekada ranije pričala šta se sve ‘70-tih i ‘80-tih godina dešavalo na tom dovištu, pa me je ova moja posjeta znatno ohrabrila i obradovala, jer sam primijetio da je veliki dio tih neislamskih običaja ukinut i da se veći dio tih aktivnosti sveo na sferu korisnog rodbinskog i prijateljskog druženja, što svakog iskrenog vjernika treba da raduje i čini zadovoljnijim.
U djelu ”Sinkretički elementi u islamu u BIH”, autor Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna kaže: ”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše”. (str.320)
Poznato je da je sveti Ilija ustvari svetkovanje kršćana koje su zamjenili za staroslavensko svetkovanje boga gromovnika, poznatog kao Perun.
U Glasniku IVZ iz 1940. godine, broj 5, u tekstu autora i poznatog vaiza Alije Aganovića stoji: ” Šestog maja u skoro svim krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, 28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, a da ne spominjemo i Spasovdan, Mitrovdan, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veza s njima.”