Piše: Almir Mehonić
Nedavno je pažnju javnosti izazvala inicijativa Bonjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji za promjenu naziva pojedinih škola u tri sandžačka grada. U zvaničnom saopštenju se traži promjena naziva škola koje je to Vijeće proglasilo obrazovnim ustanovama od posebnog značaja za Bošnjake u Srbiji. Prema prijedlozima BNV osnovne škole u Novom Pazaru, Prijepolju i Tutinu dobile bi imena prema značajnim ličnostima iz bošnjačke historije.
Ova inicijativa je objedinila srbijansku javnost u osudi, a ministar prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Mladen Šarčević izjavio je da ne zna nikoga sa liste imena škola koje je predložilo Bošnjčko nacionalno vijeće. Da krenemo sa konstatacijama i pitanjima. Dakle, jedan ministar i to još prosvjete, nikada nije čuo za Kulina Bana ili Musu Ćazima Ćatića. Ako je takva situacija sa ministrom, šta je sa ostalim stanovništvom? Zapravo šta je sa multikulturalizmom u srbijanskom obrazovnom sistemu i spremnosti da se u taj sustav inkorporira historijsko, kulturno, književno i umjetničko stvaralaštvo nesrpskih građana u Srbiji. Dakle, ovdje je jedno od ključnih pitanja pravo, u konkretnom slučaju Bošnjaka, da u gradovima u kojima žive i u kojima se obrazuju njihova djeca, postoje škole i ustanove koje nose nazive po značajnim ličnostima iz bošnjačke povjesti.
Spadam u red onih koji smatraju da je i BNV moglo transparentnije i kroz širu unutarbo-šnjaku raspravu doći do kvalitetnijih prijedloga za nazive škola. Da je došlo do te javne rasprave, sigurno se ne bi desilo da recimo jedan od prijedloga bude sa više aspekata sporna i kontroverzna ličnost poput Murat ef. Šećeragića – potpredsjednika ZAVNOS-a. Da podsjetim, Šećeragić je ličnost koja je predsjedavala posljednjom sjednicom ZAVNOS-a i stavila svoj potpis na nelegalnu odluku o njegovom ukidanju. On je to učinio mimo svojih nadlježnosti i u odsustvu predsjednika ZAVNOS-a Sretena Vukosavljevića koji je odbio prisustvovati toj sjednici.
Lično sam mišljenja da su postojale mnogo značajnije ličnosti koje su mogle biti prijedlozi baš za Prijepolje. Recimo jedan od prijedloga je mogao biti Izudin Porović, pripadnik prve generacije sarajevske akademije likovnih umjetnosti, lan Udruženja likovnih umjetnika BiH i član Udruženja likovnih umjetnika SR Njemačke. Dobitnik brojnih nagrada za slikarstvo, učesnik mnogih umjetničkih kolonija i izložbi u zemlji i inostranstvu i jedan vrsni bošnjački intelektualac koji se rodio i dio života živio i radio u Prijepolju. Ili, pak, ime bosanskog bana i kralja Tvrtka Kotromana (Kotromanića) koji se po nekim historijskim izvorima krunisao za kralja baš u Prijepolju i za čije vrijeme se Prijepolje i znatan dio Sandžaka nalazio u sastavu srednjovjekovne države Bosne.No, ostavimo ovu unutarbošnjaku polemiku za trenutak na stranu i pokušajmo se sjetiti recimo imena jedne škole ili neke druge ustanove, baš u tom Prijepolju, a koja nosi naziv po nekoj linosti iz bošnjačkog kulturno – povijesnog kruga. Ne možemo se sjetiti jer tako nešto ne postoji. Dakle, na prijepoljskom prostoru, na kojem živi po zvaničnom popisu skoro pa polovina Bošnjaka, ne postoji ni škola ni ustanova koja u svom nazivu ima neku bošnjaku ličnost. Tu ak nije bilo mjesta ni za preferirajuće Šarevićeve ličnosti poput Skendera Kulenovića i Meše Selimovića. Takva situacija se najblažim riječnikom može okarakterisati kao diskriminirajuća.Sada nešto sasvim lično. Osjećao bih se vrlo nelagodno kao rođeni Prijepoljac i Bošnjak da je situacija obrnuta i lično bih se zalagao da se takvo stanje promjeni. Da rezimiram. Kada se slegnu polemike strasti u srbijanskim medijima, kada prođu izbori za BNV i kada ministar i vlast ostane sama sa sobom ili možda sa predstavnicima EU, ostaće ove činjenice kao u slučaju Prijepolja i jedan legitimni zahtjev bošnjačke zajednice da dio njihovog kulturnog nasljeđa i baštine i značajnih imena i događaja iz njihove povijesti budu vidljiviji i da prestanu biti tretirani kao svojevrsna kulturna ilegala. Srbijansko društvo i država moraju napokon uvažiti činjenicu da Bošnjaci imaju potrebu, ali i pravo, da jedan broj škola u kojima idu i njihova djeca nose i bošnjačka imena. Biće to poruka koja je civilizacijski iskorak za Srbiju i većinski narod, ali i poruka bošnjačkoj djeci da u njihovoj historiji ima ličnosti koje su bile kraljevi, pisci, umjetnici, intelektualci. Da i oni imaju svoju kulturu koja je u najmanju ruku jednako vrijedna kao kultura i historija njihovih susjeda o kojoj kroz cijelo školovanje uče.
Mehonić za Danas: U Prijepolju nema ni škola ni ustanova sa imenom bošnjačke ličnosti
