U Islamsku zajednicu unio je novu viziju razvoja, smjelost u planiranju i neiscrpnu energiju u konkretnim akcijama. Zahvaljujući tome, Zajednica je dostigla viši nivo razvoja na svim poljima. To je vrijeme kada izlazi Preporod već nekoliko godina, vrijeme afirmacije muslimanske nacije, ali i traganja za izgubljenim islamskim identitetom uz buđenje uspavane muslimanske svijesti i njenog postepenog oslobađanja od kompleksa imena, nametnutih običaja i neprihvatljivih shvatanja. U svim tim prestrojavanjima IZ, odnosno njenog hvatanja koraka sa savremenim društvenim tokovima i zbivanjima u njima, dr. Ahmed Smajlović imao je velikog udjela.
Lik i djelo dr. Ahmeda Smajlovića, nakon teških kleveta, bezobzirnih objeda, svakojakih kompromitacija i denuncijacija izrečenih od strane najodgovornijih ljudi Islamske zajednice sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, ponovno ulaze u vidokrug naših zanimanja te odgovornog i kritičkog sagledavanja veoma složenog povijesnog trenutka u kojem se zatekla Islamska zajednica u drugoj fazi sistematski planirane disolucije bivše jugoslavenske države. Zaista su rijetke figure poput dr. Smajlovića koje u tako kratkom vremenskom rasponu uspiju zavrijediti pažnju potonjih generacija, uprkos svim društveno-političkim izazovima i osporavanjima unutar vlastite zajednice. Danas se dr. Ahmed spominje i kao intelektualac, i kao prevodilac, i kao profesor, i kao predavač, i kao predvodnik, i kao reformator…
Prof. dr. Ahmed Smajlović rođen je 17. juna 1938. godine u Tokoljacima kod Srebrenice, kao sedmo dijete imama Alije efendije Smajlovića i njegove supruge Aiše. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, u selu Krnjićima, a potom upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1950. godine. Okončao je školovanje u Medresi kao odličan učenik. Godine 1959. i 1960. odlazi na odsluženje vojnog roka u Ljubljanu, iskoristivši vrijeme u vojsci i za studij na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Za vrijeme vojnog roka završio je prvu godinu studija, dočim je drugu godinu okončao nakon odsluženja roka, i to u Beogradu.
Studij prava nije završio do kraja, budući da se odlučio otići u Egipat, gdje se upisuje na znameniti kairski univerzitet Al-Azhar u oktobru 1962. godine. Na Al-Azharu u roku uspješno završava studij arapskog jezika i književnosti i odmah upisuje na istom univerzitetu i postdiplomski studij, te magistrira 1970. godine. Četiri godine nakon toga, 1974, uspješno brani doktorsku disertaciju pod naslovom Felsefetul istišrâk ve eseruhâ fîl edebil ‘arebîl mu'âsiri (Filozofija orijentalizma i njen utjecaj na suvremenu arapsku književnost), koja je kasnije prevedena i na bosanski jezik.
JEDNA OD KLJUČNIH LIČNOSTI U HISTORIJI ISLAMSKE ZAJEDNICE U BiH
U mjesecu januaru 1975. godine Smajlović se vraća u domovinu i stavlja na raspolaganje Islamskoj zajednici. S obzirom na stečena znanja i činjenicu da je bio osoba skoro nevjerovatnih organizatorskih i analitičkih sposobnosti, ponuđeno mu je mjesto šefa kabineta reisul-uleme, a nakon toga i funkcija predsjednika Starješinstva Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, koju je obavljao cijelu deceniju.
U Islamsku zajednicu dr. Ahmed unio je novu viziju razvoja, smjelost u planiranju i neiscrpnu energiju u konkretnim akcijama. Zahvaljujući tome, Zajednica je dostigla viši nivo razvoja na svim poljima. To je vrijeme kada izlazi Preporod već nekoliko godina, vrijeme afirmacije muslimanske nacije, ali i traganja za izgubljenim islamskim identitetom uz buđenje uspavane muslimanske svijesti i njenog postepenog oslobađanja od kompleksa imena, nametnutih običaja i neprihvatljivih shvatanja. U svim tim prestrojavanjima IZ, odnosno njenog hvatanja koraka sa savremenim društvenim tokovima i zbivanjima u njima, dr. Ahmed Smajlović imao je velikog udjela. Svoj bogati, raznovrsni, intelektualno i misijski, podsticajno raskošan talent dr. Ahmed Smajlović je ispoljio u svim segmentima djelovanja i rada Islamske zajednice, bilo vazovima, tribinama, teorijskim osmišljavanjem, praktičnim zaživljavanjem i unapređivanjem akcija zekjata i sadekatul-fitra za potrebe obrazovnih institucija, aktivnostima oko obnove džamija i drugih institucija, izdavačke djelatnosti… Odigrao je izuzetno važnu ulogu u oformljivanju bošnjačkih džemata u dijaspori, ali i u Hrvatskoj.
Neprocjenjiva je njegova uloga u reaktiviranju institucije Muftijstva, koje je ukinuto daleke 1936. godine, a koja je nezvanično u nekim sredinama, preko živućih muftija u penziji, glavnih imama pojedinih regija (Banja Luka, Mostar, Tuzla) još uvijek, ustvari, voljom džematlija, odolijevala svom zatiranju.
“Duboko je vjerovao da će ova institucija, omiljena među muslimanskim masama, doprinijeti boljitku islama, intenziviranju vjerskog života džemata, pospješiti rad mekteba i izgradnju infrastrukture, devastirane i neobnovljene od Drugog svjetskog rata, kadrovskom jačanju Islamske zajednice, kulturnom i nacionalnom otrježnjenju i poletu. Samo njegovom zaslugom vršene su opsežne pripreme u Republičkom i Vrhovnom starješinstvu, kao i u Republičkom i Vrhovnom saboru Islamske zajednice da reaktiviranje ove značajne institucije kod nadležnih, zakonodavnih i izvršnih organa Islamske zajednice dobije pozitivnu ocjenu”, objašnjava Seid ef. Smajkić.
Pri otvaranju Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (tada Islamskog teološkog fakulteta) 1977. godine, dr. Ahmed Smajlović biva imenovan vanrednim profesorom na predmetu akaida (islamskog vjerovanja) i islamske filozofije te ostaje predavač iz tih oblasti sve do svoje smrti. Na polju obrazovanja unutar Islamske zajednice Smajlović nije samo doprinio osnivanju Islamskog teološkog fakulteta već i ženskog odjeljenja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, te pokretanju islamskog naučnog časopisa Islamska misao. Dr. Smajloviću pripadaju velike zasluge za izgradnju velikog islamskog centra i džamije u Zagrebu. Medresa koja je osnovana prije desetak godina, a koja djeluje u sklopu tog centra, danas nosi njegovo ime.
ZNAČAJ ČASOPISA “ISLAMSKA MISAO”
“Ahmed Smajlović tipičan je primjer religijskog obrazovanja bosanskih muslimana tokom posljednjih stoljeća. Iako žive u dramatičnoj stezi evropskih, prosvjetiteljskih, emancipatorskih, revolucionarnih i integracijskih procesa, oni su svoja znanja o sebi i rješenja svoje agonije bili prisiljeni tražiti izvan poprišta svoje egzistencijalne drame. To je uzrokovalo njihovu radikalnu razdijeljenost: na revolucionarne agitatore protiv narodnog naslijeđa i neuke branitelje tog naslijeđa prema mjerama stranih kultura”, zapisao je Mehmedalija Hadžić.
U širokom spektru Smajlovićevih pregnuća, jedno od najznačajnijih svakako predstavlja projekt pokretanja časopisa Islamska misao, časopisa za islamske znanosti i praksu, te razvijanje izdavačke djelatnosti “El-Kalema”. Prvog decembra 1978. godine izašao je prvi broj časopisa koji je ostao kao svjedok intelektualnog i društvenog potencijala dr. Smajlovića, te njegove spremnosti da se uhvati u koštac s aktuelnim pitanjima svog vremena. Časopis je problematizirao najvažnija pitanja savremenog religijskog, filozofskog i sociopolitičkog mišljenja: od krize duha kao uzroka krize svjetskog poretka, preko problema potrošačkog društva i njegovog izazova za religiju i religijsku praksu, do tema ljudske odgovornosti i njezina božanskog porijekla. Time je Smajlović osamdesetih godina prošlog stoljeća suočio islamsku inteligenciju u Bosni i Hercegovini s nužnošću obuhvatnijeg i dinamičnijeg artikuliranja islama u modernom svijetu.
Na polju izdavačke djelatnosti dr. Smajlović radio je sličan posao, što je jasno iz naslova koje je on preveo i publicirao: Vjerovanje u svjetlu filozofije, nauke i Kur'anaNadima Al-Jisra, zatim Biblija, Kur'an i nauka Mauricea Bucaillea, Islam i socijalizam Rogera Garaudyja… Na tim idejama izrasta generacija njegovih studenata, sada ključnih ljudi na Fakultetu islamskih nauka, koji će u svojim djelima znati kritički promišljati teološke perspektive u savremenom svijetu i njegovati zahtjev kritičkog razmatranja uloge religije u modernim građanskim društvima. Samo bibliografija Smajlovićevih tekstova objavljenih u časopisu Islamska misao iznosi dvije stotine pedeset i pet naslova, što originalnih radova, što prijevoda. U svom spisateljskom radu pisao je na tri jezika: bosanskom, arapskom i engleskom.
PREVEO “HASANAGINICU” I MEŠINOG “DERVIŠA” NA ARAPSKI JEZIK
Od nekoliko hiljada objavljenih stranica dr. Smajlovića, prevođenju pripadaju 52 naslova, kao i 5 naslova u bliskoj vezi s prevođenjem. Da je uistinu bio vrsni poznavalac arapskog jezika, njegove gramatike i retorike, svjedoči i činjenica da je preveo nekoliko stotina članaka s arapskog i na arapski, kao i nekoliko knjiga i brošura. Od toga treba istaći prijevod bosanskohercegovačkog romana Derviš i smrt velikog pisca Mehmeda Meše Selimovića, kao i čuvenu usmenu bošnjačku baladu Hasanaginicu.
“U vezi s prijevodom Hasanaginice na arapski jezik, treba istaknuti da je objavljen u sklopu priloga pod istim naslovom, u Takvimu za 1976. godinu. U navedenom prilogu dominira Riječ čitaocu, pisana rukom Alije Isakovića, prenesena iz zbornika radova posvećenih Hasanaginici, koji je uredio upravo Alija Isaković. Zbornik je priređen povodom 200. godišnjice prvog objavljivanja Hasanaginice, priređenog rukom Alberta Fortisa, italijanskog opata, etnografa i putopisca, na italijanskom i našem jeziku, u Veneciji 1774. godine, u prvom tomu njegove knjige Viaggio in Dalmazia. Alija Isaković i uredništvo Takvima zamolili su Ahmeda Smajlovića da, s navedenim povodom, ovu lijepu baladu prevede na arapski jezik”, piše dr. Mehmed Kico, ističući izuzetnu vrijednost Smajlovićevog prijevoda i njegov brušeni osjećaj za arapski jezik. Tako je Smajlović čitaocima arapskog govornog područja omogućio čitanje dvaju izuzetno važnih svjedoka bošnjačke književne tradicije, jednu usmenu baladu i djelo koje se i danas smatra ponajvažnijim romanom bošnjačke književnosti.
Dva iznimno vrijedna prijevoda s bosanskog na arapski, 50 prijevoda s arapskog na bosanski jezik, te 5 radova vezanih uz prevođenje, objavljivani kao samostalna izdanja ili kao prilozi u najreferentnijim glasilima (Glasnik VIS-a, Preporod, Takvim, Islamska misao…), potvrđuju Ahmeda Smajlovića kao jednog od najplodnijih prevodilaca u redovima Bošnjaka, ne samo u području praktičnog rada već i u sagledavanju potrebe za podizanjem prevodilačke kulture.
Pored prijevoda, Smajlović je predano radio na vlastitom naučnom usavršavanju, o čemu svjedoči i tada aktuelna doktorska disertacija Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost, odbranjena na arapskom jeziku 1974. godine na najvećem i najprestižnijem islamskom sveučilištu Al-Azhar u Kairu. Sam tekst izvornog naučnog rada ima 780 stranica. Bila je to prva doktorska disertacija nekog iz tadašnje Jugoslavije na Al-Azharu. Knjiga počinje predgovorom dr. Mustafe Mahmuda, koji, između ostalog, naglašava da je Smajlović u pripremi disertacije pročitao više od 600 knjiga iz oblasti orijentalizma, što svjedoči o vrijednosti njegove disertacije.
SMAJLOVIĆEVA ULOGA U PROCESU OBNOVE ISLAMSKE MISLI
Sve aktivnosti koje je Smajlović sprovodio bile su u cilju obnove islamske misli i popravljanja stanja muslimana u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. S idejama velikih islamskih reformatora s kraja XIX i početka XX stoljeća upoznao se i prije nego je 1962. godine postao student Al-Azhara. On je još kao učenik Gazi Husrev-begove medrese došao u dodir s djelima Afganija, Abduhua, Ikbala, i to od svojih uzora i učitelja Džemaluddina Čauševića i profesora Huseina ef. Đoze, koji su ideje obnovitelja islamske misli prenijeli u Bosnu i Hercegovinu. Husein ef. Đozo bio je učenik Rešida Ridaa, Mustafe el-Meragija i Mahmuda Šeltuta, a svi su oni učenici Afganija i Abduhua.
Svojim dolaskom na Al-Azhar u Egiptu, dr. Ahmed Smajlović samo je upotpunio svoje znanje o islamskoj obnovi i njenim nosiocima. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu 1975. godine, dr. Ahmed Smajlović, poput Afganija, Abduhua, Ridaa, Šeltuta, hrabro i neumorno radi na planu islamske da’ve i obnove, koristeći se metodama velikih islamskih mudžtehida. Smatravši pisanu riječ najjačim oružjem, a ohrabren idejama spomenutih reformatora, Smajlović se bespoštedno borio na planu afirmacije intelektualnog naslijeđa. Otud je proizišla njegova prevodilačka i izdavačka aktivnost.
Smajlović je, kao da’ija i mudžtehid, bio svjestan opasnosti svake vrste sektaštva unutar Islamske zajednice. Išao je linijom izmirenja različitih stavova, naročito u pitanju razumijevanja i tumačenja određenih islamskih propisa, te se čvrsto priklonio prisutnoj tradiciji prakticiranja bosanskog islama. Kad su vlasti Općine Gacko 1981. godine zabranile održavanje mevluda, Smajlović je lično reagirao.
“Tada su se dr. Smajlović, a poslije i reis Naim Hadžiabdić angažovali lično i putem državnih institucija uticali da ova destruktivna i diskriminacijska rješenja Općine Gacko budu povučena i stavljena van snage. Zakazana od Islamske zajednice, pa zabranjena od općinske administracije, ova manifestacija je nakon oštre intervencije održana u novom terminu, a imami su sa svojim vjerskim starješinama (dr. Smajlović i Naim Hadžiabdić) uz to održali i godišnji seminar u poznatom gatačkom motelu ‘Košuta'”, piše Smajkić.
Upravo je Smajlović odigrao presudnu ulogu u obnovi rada Tarikatskog centra pri Islamskoj zajednici. On je bio inicijator sastanka 30. maja 1977. godine na Skenderiji, čiji je rezultat bio formiranje Tarikatskog centra kao institucije koja treba okupiti pripadnike tarikata i obaviti koordinaciju u radu s pripadnicima tarikata, s ostalim organima Islamske zajednice, a na dobrobit svih muslimana.
Ahmed ef. Smajlović preselio je iznenada 13. augusta 1988. godine. Tih dana preseljavao je u svoj novi stan, na lijevoj obali Miljacke. Namjeravao je za tu priliku proučiti dovu baš na dan 1. muharrema 1409. godine (13. august 1988). Božija je volja htjela da mu se 1. muharrema uči dova na njegovom kaburu.
“Iza njega je, pričali su, ostao otvoren Kur'an, na njemu sklopljene naočale i obilježena sahifa do koje je došao u učenju hatme. Bila je to 303. stranica Kur'ana (sura Kehf). Počinjala je riječima: Ovo je blagodat Gospodara moga. Bila je to srijeda, 10. august, pošao je u šetnju sa suprugom, već je na vratima pao (infarkt) i izdahnuo u jutarnjim satima (četvrtak, 11. august 1988). A subotnjeg podneva (13. august) Baščaršiju, sve do Begove džamije, i dalje, poklopilo je na hiljade duša. Tabut je, uz tekbire, nošen od Bakija do Begove džamije”, zapisao je Hadžem Hajdarević.
izvor Stav