Rahmetli Hatidža Mehmedović je ponos svakog Bošnjaka. Iz svoga doma protjerana, izgubila je svoje najmilije, ali ipak jakog duha, hrabra i dostojanstvena. Ona je ogledalo našeg naroda.
Zbog toga ne čudi nikoga što je i u smrti na meti sve one mržnje koja je rahmetli Hatižu toliko koštala. Mrzeti Hatidžu znači mrzeti sve Bošnjake, uvrediti Hatidžu znači uvrediti sve Bošnjake, ZABORAVITI Hatidžu znači zaboraviti Bošnjake.
Znamo ko to nas mrzi, kome smeta što postojimo, ali ko nas to zaboravlja??? I zašto???
Imali smo do prije nekoliko godina jednog bošnjaka na steroidima, ime mu se ne zna, ali ga zovu MUFTY. Taj Mufty je bio Bošnjak i’po. Išao po Srebrenici, klanjao kad god se kamere upale, žalio za žrtvama kad god se koji novinar nađe u sobi, čak je bio spreman da okači srebrenički cvijet na svoje skupoceno odijelo.
Gde je sada taj Mufty?
Zaboravio Srebrenicu, zaboravio Hatidžu, zaboravio bošnjake, zaboravio cvijet Srebrenice koji se, uzgred budi rečeno, zove „Sjećanje“. Znači Mufty zaboravio „Sjećanje“. Ne brine se mnogo Mufty oko toga. Rahmetli Hatidža je majka šehida, a Mufty je živ i zdrav, nije to njegova majka.
Ne mari što je Mufty zaboravio, lako se „Sjećanje“ smetne sa uma po Beogradskim teretanama i hipodromima. Ima dosta Bošnjaka i u Sandžaku i u Bosni, mi našu majku nećemo zaboraviti.
Mufty, sa druge strane, neka se ne nada nekom sjećanju. On koji se dobro ugojio na hlebu ovog naroda sada je drugu sofru sebi našao. Neka ga oni sad pamte.
autor. F.M.