“Današnji događaj u Haškom tribunalu nije donošenje presude Radovanu Karadžiću, nego njeno čitanje. Presuda je davno napisana”, smatra ovo Radovanov rođak Simeon Ćićo Karadžić (65) koji sa 90-godišnjom majkom živi u rodnom selu Karadžića – Petnjici – udaljenom oko tri kilometra od Šavnika na putu prema Žabljaku.
Vratio se, kaže Simeon tu, iz Podravske Slatine, iz Hrvatske, gdje je inače proveo dobar dio radnog vijeka dok tamo nije počeo rat. Inače, i njegova kuća bi bila pusta kao i brojne u selu Petnjici, piše u reportaži Anadolu Agency.
Ipak, u Petnjici u kojoj trenutno žive svega tri porodice Karadžića, dok su ostale kuće uglavnom prazne, danas će se putem televizijskih ekrana pratiti izricanje presude Radovanu Karadžiću bivšem predsjedniku SDS-a i ratnom predsjedniku RS-a optuženom za genocid i ratne zločine u Bosni i Hercegovinu.
“Pratit ćemo naravno prijenos iz Haaga. Vrlo je teško to za nas. Ne bi trebali da ga osude po našim shvatanjima, jer on to nije zaslužio. On se borio za svoj narod i za svoju republiku koja je stvorena njegovom i zaslugom naroda. Stvorili su divnu republiku na koju smo svi danas ponosni”, kaže Karadžićev 65-godišnji rođak Vukosav Vučko Karadžić.
“Haški tribunal je sud stvoren za Srbe. Drugačije ne bi ni postojao. A, ne osuđuju muslimane, niti su Aliju, niti predstavnike HDZ-a. U Srebrenici je bio holandski bataljon koji se praktično sâm povukao, pustio namjerno generala Mladića s vojskom da bi se neki eksces napravio. I nije bilo onoliko žrtava. Je li bilo zločina? Jeste. Svaki zločin osuđujemo. Ali ko je kriv? Krivi su Holanđani što su sve to pustili”, smatra Vukosav Vučko Karadžić.
Smatra da je “međunarodni faktor kriv za sve što se događalo na prostoru bivše Jugoslavije”.
“Međunarodni faktor je i rasturio Jugoslaviju i sve išao u korist svih drugih, a Srbe štetio. Jer, oni nisu bili pristalice Zapada, a Zapad je pomagao Hrvate, Slovence, u Bosni…”, zaključuje Vučko.
Njegov drugi rođak, Simeon, kaže “ne voli da govori u javnosti, a sredina iz koje dolazimo nije baš tolerantna”.
“Ako kažeš bilo koju lijepu riječ budu problemi, imaju ih moji prijatelji i poznanici koji tamo žive. A nepošteno je da kažem nešto ružno o rođaku”, veli Simeon Ćićo Karadžić.
Simeon kaže kako je u rodno selo Karadžića do sada dolazilo na desetine novinarskih ekipa s prostora bivše Jugoslavije, ali nikada iz Rusije i Srbije.
U Petnjici, selu na 950 metara nadmorske visine, Radovan je s ocem Vukom i majkom Jovankom živio do svoje desete godine.
Rođak Simeon kaže da nije imao svoje zasebne kuće nego da su Karadžići živjeli u zajednici 2-3 brata zajedno, kako je to inače, bio običaj, jer se radi o siromašnim krajevima. Kuća u kojoj se rodio Radovan potpuno je propala, zarasla u šiblje i grmlje, a svjedoci njenog postojanja samo su kameni zidovi bez krova i prozora.
Tu su se veli Simeon, Karadžići nastanili između 1600. i 1640. godine, a doselili su ispod planine Karadžiće kod Skoplja odakle im je inače, porijeklo. Veli, da je svjedok doseljenja Karadžića na te prostore i crkva koja je postojala, a koja je posvećena svetom Đorđu, dok je slava Karadžića Aranđelov dan.
Simeon veli kako je Petnjica nekada bila napredno selo i da je 1941. godine imala 50 momaka od 18 do 40 godina. Hvali se i da je selo dalo 5-6 vojvoda, te Vuka Karadžića, čiji je spomenik inače, postavljen u selu prije desetak godina. U toku Drugog svjetskog rata je spaljena, a nakon njega počinju masovna iseljavanja.
Tako se i dječak Radovan s ocem i majkom ‘50-ih iselio iz Petnjice.
“U Petnjici su prodali imanje i otišli u Šavnik gdje mu je otac napravio kuću. Tu se zadržao nekoliko godina, a onda su i to prodali i preselili u Nikšić, gdje pravi kuću u naselje Rastovci”, priča Radovanov rođak Vučko, čiji je otac, inače, kupio imanje od Radovanovog oca Vuka.
Ipak, Radovan iako više nije živio u Petnjici, s rođacima Karadžićima je održavao kontakte, posebno za svadbe, žalosti, slave, koje nisu mogle proći, a da se ne čuju ili vide.
Rođak Vučko kaže da je Radovan posebno bio vezan za strinu Grozdanu.
“Ona je bila nepismena, a Radovan joj je slao pakete u kojima je uvijek bilo i pismo. Onda sam morao ići da joj pročitam to pismo. Tu je bilo malo limuna, pomorandže, kafe, duhana, rahat-lokumi… U ratu joj više nije slao pakete, a ona je umrla 1994. godine”, prisjeća se Vučko.
Kaže, Radovan je dolazio do rata i sa njegovim pokojnim bratom se često viđao.
“Dolazio je posljednji put kada je bio skup povodom 200. godina rođenja Vuka Karadžića i dovodio ekipu TVSA koja je snimila kraću reportažu koja je bila puštena u okviru programa bivše Jugoslavije”, navodi Vučko.
I rođak Simeon kaže da Radovan u ratu i poslije nije dolazio u Petinjce. Navodi da su ljudi govorili kako je jednom u ratu prošao sa pratnjom putem, ali da nije svraćao u selo.
Simeon negira priče da se nakon raspisivanja potjernice Haškog tribunala krio u svom rodnom selu.
“Niko nije znao gdje je bio Radovan”, navodi Simeon.
Priča kako je tih godina dolazio jedan novinar iz Poljske s namjerom da napravi ekskluzivni intervju s Radovanom, ali da se vratio neobavljena posla.
“Rekao sam mu. Ako mi možeš dati garanciju da će se sve objaviti kako kaže, reći ću ti gdje je. Veli on meni: ne mogu ti garantovati. A, nisam znao gdje je. Samo sam želio provjeriti objektivnost novinara”, prisjeća se Simeon.
Rođaci kažu da Radovana nisu vidjeli od početka rata u BiH, ali su se čuli sa njim.
“Čuli su se moji neki rođaci dok je on sada u Haagu. Njegov brat Raco (Radisav) je tu bio i onda su se telefonom čuli i pričali. Njegova sinovica koja je u Kanadi pa dolazi često, 12 puta ga je posjećivala u Haagu. I zimus je bila oko Nove godine i četiri sata su pričali, sve su pretresli. Rekao je: najvolio bi sada biti u Petnjici”, kaže Vučko.
A telefonski se Radovan čuo prije tri godine s rođakom Simeonom. Bili su na jednom druženju kada je jednog, od četvorice braće Karadžić, Radisava (Racu) koji živi u Podgorici nazvao Radovan.
“Raco mi ga je dao na telefon. Pitao me za put Šavnik-Žabljak, novi, koji je izgrađen, kuda ide. Čuo je da se napravio pa ga je zanimalo kuda je prošao”, kaže Simeon.
Rođaci vele nikada nisu imali problema što su Karadžići.
“Ne, nisam nikada imao problema. Bilo je puno jedino dolazaka policije kada su tražili Radovana. Sve su propitivali. Išli su čak tamo prema Durmitoru imao je tetku pa su i tamo zadirali. Uvijek su na Petnjicu sumnjali. Na crkve da nije slučajno tu. Sumnjali su i bili stalno tu. To je jedino ono što nam se dešavalo”, ističe Vučko.
Simeon navodi da i među muslimanima ima Karadžića, te da je upoznao jednu porodicu izbjeglica iz Prijedora koja sada živi u Zenici, i to u autobusu na povratku iz Sarajeva. Žena. muslimanka, po prezimenu Karadžić, krenula je kaže Simeon u Nikšić kod kćerke.
Rođak Simeon demantira navode da će se u Petnjici ubrzo graditi spomenik Radovanu Karadžiću. Veli, trebalo je 200 godina da se podigne spomenik Vuku Karadžiću, a da li će, kada i hoće li doći red na Radovana ne zna.