Autor Suad K Zoranić
Prvi srpski ustanak (1804-1813) ostavio je dubok trag na Bošnjake u Sandžaku, a posebno na prostor Novopazarskog sandžaka, koji je zbog svog geografskog položaja bio u središtu strateških interesa. Kao ključna veza između Bosne i unutrašnjosti Osmanskog Carstva, ovaj prostor je bio pod direktnim utjecajem ustaničkih aktivnosti, dok su Bošnjaci iz Sandžaka često igrali presudnu ulogu u pokušajima da se odbrane njihove teritorije od ustaničkih snaga.
Prva faza ustanka i uloga Novopazarskog sandžaka
Vođe Prvog srpskog ustanka, predvođene Karađorđem Petrovićem, prepoznale su strateški značaj Sandžaka, budući da je to bila ključna teritorija koja je omogućavala povezivanje srpskih ustanika s Crnom Gorom, Brdima i Kosovom. Shvaćajući ovu važnost, Karađorđe je već u martu 1804. godine poslao svoje emisare u istočnu Hercegovinu, Brda i Crnu Goru s ciljem da privuče lokalna plemena u zajedničku borbu protiv Osmanlija. Međutim, ove akcije nisu ostale neprimijećene u Novopazarskom sandžaku, gdje su Bošnjaci aktivno učestvovali u odbrani svojih teritorija.
U isto vrijeme, ambiciozni skadarski paša Mahmud Bušatlija, koji je želio preuzeti kontrolu nad evropskim dijelom Osmanskog Carstva, privremeno je zaposjeo gradove Novi Pazar, Prijepolje, Sjenicu i Novu Varoš, čime su dodatno zakomplicirani odnosi u regiji. Iako je njegov plan bio da iskoristi slabosti Osmanskog Carstva, Bošnjaci iz ovih gradova su se našli u kliještima između Bušatlijevih političkih ambicija i ustaničkih aktivnosti koje su dolazile iz Smederevskog sandžaka.
Srpski ustanak i odbrana Karanovca
Jedan od ključnih događaja Prvog srpskog ustanka za Bošnjake Sandžaka bio je napad srpskih ustanika na Karanovac (današnje Kraljevo) 1805. godine. Karanovac je bio važan trgovački centar s oko 700 kuća, u kojem su Bošnjaci i Albanci činili većinu stanovništva. Njegov značaj nije bio samo ekonomski, već i strateški, jer je bio ključna tačka na ruti između Novog Pazara i centralne Srbije.
Bošnjaci iz Novog Pazara i Brveničkog kadiluka poslali su preko 2.000 naoružanih boraca u pomoć Karanovcu, gdje su se zajedno s lokalnim muslimanskim stanovništvom odupirali srpskim ustanicima predvođenim kapetanom Radičem Petrovićem. Utvrđenja Karanovca, koja su uključivala široke rovove i palisade, pružila su značajan otpor srpskoj vojsci. Vođa odbrane Karanovca bio je Mehmed-aga Zgura, čiji su hrabri pokušaji da spriječi prelazak ustanika preko rijeke Morave postali legendarni. Međutim, uprkos njegovim naporima, srpski ustanici su uspjeli probiti linije odbrane, a Mehmed-aga je poginuo u borbi.
Karađorđe je bio svjestan da Bošnjaci igraju ključnu ulogu u odbrani Karanovca, te je 17. juna 1805. godine poslao pismo novopazarskom paši Ejubu Ferhatagiću, zahtijevajući da povuče svoje ljude iz borbi u Karanovcu. Karađorđe je upozorio Ferhatagića da Bošnjaci ne bi trebali sudjelovati u poslovima Smederevskog sandžaka. Ferhatagić nije odgovorio na ovaj zahtjev, a borbe su se nastavile.
Napad na Karanovac kulminirao je 29. juna 1805. godine, kada su Bošnjaci i Albanci, u dogovoru s Karađorđem, napustili Karanovac pod uvjetima dogovorenim s ustanici. Oko 3.000 muslimana, uglavnom Bošnjaka i Albanaca, napustilo je svoje domove i povuklo se prema Novom Pazaru, dok su srpski ustanici zauzeli grad i spalili ga. Karađorđe je lično naredio da se zapale sve muslimanske kuće i vjerski objekti, uključujući i džamiju.
Sukobi na Rogozni i Ibru
Srpski ustanici, podstaknuti uspjesima u centralnoj Srbiji, nastavili su širiti svoj ustanak prema jugozapadu, uključujući i planinsku oblast Rogoznu, gdje su pokušali zauzeti ključne prelaze i blokirati doturanje pomoći osmanskoj vojsci u Novom Pazaru. Bošnjaci su, svjesni opasnosti od srpskih ustanika, organizovali odbranu duž linije Rogozna-Jeleč, gdje su srpske čete često upadale u sukobe s Bošnjacima.
Osmanske vlasti, uznemirene sve većim prisustvom ustaničkih snaga, povukle su veći dio vojske u Novi Pazar, ostavljajući granične oblasti bez adekvatne zaštite. Manji sukobi između srpskih ustanika i bošnjačkih snaga često su se odigravali u dolini Ibra, gdje su ustanici pokušavali probiti bošnjačku odbranu i proširiti svoj utjecaj prema Kosovskoj Mitrovici.
Ekonomske i demografske posljedice
Napadi srpskih ustanika na muslimanske gradove u Starom Vlahu, Polimlju i oblasti Ibra, uključujući Priboj, Višegrad, Dobrun i Prijepolje, ostavili su trajne posljedice na bošnjačko stanovništvo. Brojni muslimani su bili prisiljeni napustiti svoje domove i potražiti sigurnost u Novom Pazaru i drugim većim osmanskim garnizonima. Raseljavanje stanovništva, uništavanje imovine i spaljivanje čitavih gradova, poput Karanovca, postali su sudbina brojnih bošnjačkih zajednica.
U zimskim mjesecima 1806. godine, srpski ustanici su u nekoliko navrata napali bošnjačka sela u dolini Lima, pljačkajući zalihe hrane i stoku, dok su žene i djeca bježali prema unutrašnjosti Bosne i Novom Pazaru. Prema tadašnjim izvještajima, veliki broj bošnjačkog stanovništva iz Priboja i okoline pobjegao je u Sarajevski sandžak, tražeći zaštitu od ustaničkih napada.