Gospodin Rasim Ljajić je bez sumnje najveći fenomen savremene političke scene Sandžaka i Republike Srbije. On je nedvojbeni dokaz da raskošni politički i intelektualni talenat ne poznaje i ne priznaje granice i da nacionalna i vjerska pripadnost manjinskom narodu i konfesiji nije definitivna prepreka da se neko može vinuti u sami vrh političkog neba i biti neodvojivi i jasno prepoznatljivi dio njegovog zenita.
Da se radi o vanserijskom političkom virtuozu uočilo je ne samo javno mnjenje u Republici Srbiji, već i u Evropi i šire. On je jedini bošnjački političar koji je dobijao priznanje Najevropljanin, čime je i narod kojem pripada afirmisao kao etnos koji pripada evropskom civilizacijskom krugu i duhu i narod koji zaslužuje da bude neodvojivi dio evropskih integracija.
On je svojim višegodišnjim pragmatičnim, celishodnim i racionalnim političkim djelovanjem omogućio da i većinski narod u Republici Srbiji shvati i prihvati Bošnjake kao ne samo faktički i snošljivi, već i poželjni dio srbijanskog etničkog mozaika.
Biti lider političke partije koja okuplja sve narode i konfesije u Republici Srbiji, a najvećim dijelom i većinski narod, a pri tom ne biti pripadnik brojčano dominantnog naroda u državi, nije uspio niko od pripadnika manjinskih naroda. Ovu do tada političku bajku uspio je da transformiše u realnost jedino gospodin Ljajić.
Mnogi dežurni dušebriznici i samoproglašene lučonoše patritizma iz redova bošnjačkog naroda često su mu zamjerale i na tome gradili svoju politički karijeru, da gospodin Ljajić ispoljava previše pregalaštva u afirmaciji i odbrani interesa Republike Srbije, što po njima automatski umanjuje njegov borbeni duh i učinak u borbi za interese svog naroda. Gospodin Ljajić je dokazao da ove dvije sfere političkog djelovanja ne umanjuju i ne isključuju jedna drugu.
Pokazujući da ne dovodi ni jednog trenutka u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije, on nije odustao od djelovanja u korist svog naroda i svog rodnog Sandžaka. Činio je za dobrobit Bošnjaka sve ono što je bilo u određenom trenutku realno moguće.
Nije nikada zloupotrebljavao i eksploatisao političku i nacionalnu demagogiju i nije davao olaka obećanja o nečemu što je i sam znao da je neostvarivo i neizvodljivo. Uvijek je stavljao u prvi plan realni pragmatizam ispred bezsadržajnog populizma koji donosi mase i glasove, ali ničemu ne vodi.
Napuštajući srpski presto kralj Milan Obrenović se u pismenoj abdikaciji požalio da nikada nije razumeo svoj narod, a i njegov narod njega. Gospodin Ljajić je uvijek i te kako razumeo svoj narod, ali ponekada jedan dio njegovog naroda nije razumeo njega. On je godinama bio prepreka svakom političkom i nacionalnom avanturizmu i pustolovini koje bi mogle dovesti njegov narod do nacionalne tragedije i ugroziti njegov biološki opstanak, Drugi su to proglašavali za nedostatak hrabrosti i odlučnosti i deficitarnost patriotizma, ali on je kontinuirano znao jasnu razliku između pogubnog političkog avanturizma i surove realnosti, i često nas je znao sačuvati od samih sebe i naših nepromišljenosti, što je najteži zadatak političara na ovim nestabilnim i krcatim tenzijama prostorima.
Gospodin Ljajić je dostigao najveći položaj koji je jedan pripadnik manjinskog naroda mogao ikada dostići u vladi Republike Srbije. Već godinama je drugi čovjek u Vladi Republike Srbije. Da li je mogao biti premijer? I te kako. Ali to bi bilo previše za jednog političara čije ime je Rasim i koji potiče iz Sandžaka.
Ne zna se ko bi u tom hipotetičkom slučaju prije krenuo u pohod s namjerom njegovog rušenja. Da li nacionalistički velikosrpski politički krugovi ili pojedini naši bošnjački političari, koji sve mogu oprostiti svom bratu Bošnjaku, samo ne veliki uspon i uspjeh.
Neko će reći: “I Ana Brnabić je pripadnica manjinskog hrvatskog naroda pa je premijer”! Istina, ali ona je pripadnica još jedne manjinske grupe koju evropska i svjetska politika uporno forsira, a čiji pripadnik hvala Bogu dospodin Ljajić nikada nije bio, niti će biti.
Zašto neki ljudi, čak i u Sandžaku ne vole Rasima Ljajića? Na ovo pitanje odgovoriću kontrapitanjem: Pa ko je ikada voleo izuzetno i previše pametnog i uspješnog čovjeka? Ne dozvoljava zastor sujete, zavisti i surevnjivosti koji je nekim ljudima uveliko prekrio oči da odaju zasluženo priznanjee ovakvom čovjeku.
Najteže je svoje ljude ubijediti u vlastite vrijednosti i kvalitete, iako su one više nego očigledne.
Gospodin Ljajić je u zenitu svoje političke i intelektualne zrelosti i snage i uvjeren sam da najveći i nabriljantniji plodovi njegove pokitičke kreativnosti i genijalnosti tek predstoje.
Esad Rahić