Svake godine 11. juli budi bolna sjećanja ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici i Put smrti. Takvi prizori nikada ne blijede i samo budu potisnuti, a ovaj datum ih uvijek prizove.
Ahmed Bajrić, prijeratni saradnik beogradske Politike i Oslobođenja, danas dopisnik više bh. medija, je u julu 1995. godine bio jedini fotoreporter u Sapni, kada su na slobodnu teritoriju stizali Srebreničani koji su preživjeli Put smrti.
U razgovoru za Anadolu Agency, Bajrić se prisjetio događaja prije 19 godina, koje želi ovjekovječiti u fotomonografiji “Srebrenički put pakla”.
U maju 1992. godine Bajrić je s porodicom uspio izaći iz Zvornika u Srbiju, odakle je otišao u Austriju. Utočište su pronalazili u crkvama, hramovima i napuštenim kućama. Nakon dva mjeseca boravka u Austriji, odlučio je ostaviti suprugu i dvoje djece i vratiti se u BiH.
“Vratio sam se, jer nisam mogao da podnesem sve što se dešavalo u i oko BiH. Žena i djeca su plakali, ali sam se morao vratiti. Kad sam se vratio, javio sam se Narodnom sekretarijatu u Zvorniku, gdje su me rasporedili u press centar u Sapnu, na slobodnu teritoriju”, prisjetio se Bajrić.
U Sapni je bilo sjedište press centra u kojem je radio Bajrić, a u julu 1995. godine, kada je Drugi korpus Armije RBiH blokirao put prema Sapni, strani fotoreporteri i novinari nisu mogli proći. Tako se, kao jedini fotoreporter, zadesio na mjestu na koje su dolazili ljudi s Puta smrti. Fotografije je ustupio stranim kolegama koji su ih poslali u svijet.
“Čekao sam ljude koji su dolazili i probijali se, gdje im je stanovništvo pružalo prvu pomoć i čekalo ih. Tog momenta bilo je zaista teško. Bilo je žalosno gledati te ljude, iznemogle, iscrpljene. Kad bi došli, nisu prvo tražili ni hranu ni vodu, već su pitali za nekoga, ko je prešao, očevi su tražili sinove, djeca očeve. Većina je plakala”, govori Bajrić.
S kolegom Muhamedom Kahrimanovićem, kamermanom, dočekivao je ljude koji su dolazili. Prisjeća se kako su bili uplašeni, jer ljudi koji su dolazili isprva nisu znali gdje su i na čijoj teritoriji, a svako je sa sobom nosio neko oružje.
“Nisu to neke puške, ali su bili naoružani. Bilo je veoma teško i opasno, dok nisu došli i okupili se, kada su ih prihvatili borci Sapne i pružili im prvu pomoć, dali im vodu i hranu”, rekao je Bajrić.
Ljudi su danima pješačili pokušavajući spasiti svoje živote. Svaki dolazak na slobodnu teritoriju je bio ispunjen emocijama. Bajrić se pokušao prisjetiti i najemotivnijeg trenutka tih dana.
“Dvojica muškaraca su sve vrijeme nosili brata i uspjeli su ga donijeti na slobodnu teritoriju, ali on je već bio mrtav. Plač i sve… Ne znamo koliko su ga nosili, ali sjećam se dobro da su ga stavili na zaprežna kola i tako ga nosili. Uspjeli su ga donijeti, a on je već bio mrtav”, kazao je Bajrić.
Oko 3.000 ljudi, djece, starijih i boraca je tada prešlo na slobodnu teritoriju. Svi su bili iznemogli i iscrpljeni. Bajrić je 2009. godine snimio i dokumentarni film “Putem spasa”, u kojem je razgovarao s nekim od ljudi sa svojih fotografija i snimaka koje je napravio njegov kolega u julu 1995. godine.
“Zaista je dirljivo na koje su sve prepreke nailazili, koliko je ljudi ubijeno i koliko su leševa ostavili. To je jedna strahota, njihove priče su strašne priče. Mislim da nije dovoljno istraženo i da nije ispričano dovoljno priča o tome. Ti ljudi dok pričaju o tim užasima, izgledaju kao da ih opet preživljavaju. Jedina je razlika u njihovom izgledu, tada su bili mršavi i iscrpljeni, a za vrijeme snimanja filma su bili puno ljepši”, istaknuo je Bajrić.
Fotomonografijom koju će izdati Bajrić želi zaokružiti svoju priču o Srebrenici. Pratio je, kaže, dolazak svih značajnih ljudi koji su dolazili u Srebrenicu, i na komemoraciju i mimo nje.
“Svi koji su ikada bili u Srebrenici, pratio sam ih. Žene Srebrenice koje protestuju svaki mjesec u Tuzli, delegacije koje su dolazile prije ili poslije komemoracije i dženaze. Želim napraviti fotomonografiju bez mnogo teksta, da pokažem svijetu kako je to bilo u Srebrenici tokom svih ovih 19 godina”, zaključio je Bajrić.
Foto.AA – izvor:RadioSarajevo