Bez namjere da glorifikujemo ili hvalimo tursku upravu u ovim krajevima, jer ona je za nas bila, ipak, tuđinska, iz objektivnih i naučnih razloga mora se primijetiti da je iza nje ostalo mnogo više vjerskih, prosvjetnih, zdravstvenih, humanitarnih i memorijalnih objekata nego, npr., vojno-strategijskih. Što ti objekti nisu građeni ili upotrebljavani na evropski, nego na orijentalni način, ili po nekim drugim savremenim merilima to je druga stvar. Ostaje činjenica da su mnoge od ovih institucija nekad, a neke i danas, koristili muslimani i nemuslimani i da spadaju u opšte kulturno blago, od kojih se poneka i islamskog porijekla na prostoru Balkana našla i pod zaštitom Uneska.Nemarnost prema materijalnom i kulturnom napretku u osmanlijskoj državi očita je u poslednjim godinama njene uprave i pored pokušaja izvjesnih reformi. Vojno i ekonomski velika Turska carevina slabi, doživljava unutrašnje potrese i spoljašnje neuspjehe ili, kako to narod kaže, kola pođoše niza stranu. To vrijeme svakako nije bilo pogodno za veće civilizacijske poduhvate, pa ni za održavanje dotadašnjeg kulturalnog nivoa u okupiranim regijama. Posustajali su u tome i domaći muslimani. Možda i razočarani, ali svakako i dijelom dezorijentisani.Vidnu ulogu u širenju i učvršćenju islama u našim krajevima i razvoju islamske duhovne i materijalne kulture odigraće gradovi, stari i novi (Bitolj, Skoplje, Prizren, Priština, Peć, Niš, Beograd, Užice, Novi Pazar, Foča, Sarajevo, Mostar, Livno, Travnik, Banja Luka, Osijek, Bar, Ulcinj, Nikšić i drugi). U njima dolazi do razvoja zanatstva i trgovine, a time i koncentracije kapitala i priliva seoskog stanovništva, što uvećava radni potencijal. Pri tome, mnogi krajevi i stanovništvo izlaze iz društvene i kulturne izolacije. U mnogim mjestima, posebno prometnim i pogodnim za trgovinu, osnivaju se i grade raznovrsne zadužbine – vakufi. U tome se angažuje zvanična i nezvanična ulema (derviši i dr.), koji čuvaju već osam vijekova razrađen islamski sistem obrazovanja, od osnovnog do najvišeg. Donosi se iz matice, prepisuje i piše raznovrsna literatura na orijentalnim jezicima, ali se koriste i lokalni izvori i kulturno nasleđe. U tom nasleđu se nalaze i neki elementi drevnih istočnjačkih kultura (staropersijske, indijske, egipatske, kineske), kao i savremenih, jevrejske i hrišćanske kulture. Taj odnos poštovanja prema drugim kulturama svakako je bio povezan s činjenicom da su, bez sumnje, prvi nosioci islama i njegove (arapske) kulture bili ponekad stranog porijekla (Grci, Arabljani starohrišćani, Jevreji, Turci, potom islamizirani Albanci, Bugari, itd.), ali su ih ubrzo zamenili domaći ljudi.U našim jugozapadnim krajevima islamska kultura se ispoljava u mnogim oblastima života muslimanske zajednice, u gotovo svim, ali ponekad i u drugim vjerskim i etničkim sredinama, a posebno se zapaža u:– načinu odijevanja, ishrane, stanovanja i ponašanja;– urbanizmu (podjela starih gradova na: čaršiju, privredni deo gdje je izmiješanost stanovništva primetna, i mahale, stambene četvrti gdje su poštovane vjerske, nacionalne i druge posebnosti žitelja);– dekorativnoj umjetnosti (bojenje zidova i stropova, ornamentika i arabeske, pokućstvo; u slikanju se izbjegava predstavljanje ljudskih likova ili vajanje, iz bojazni da se ne naruši čisto islamsko monoteističko učenje);a– muzičkom obrazovanju (mevluda, ilahija, ezana, tekbira, narodne i umjetničke pjesme, posebno sevdalinki, sviranje na nekim čisto orijentalnim instrumentima, kao što su saz, orijentalna tambura, ud, naj i dr.);– medicinskom poznavanju i ponašanju i ukrašavanju, odnosno šminkanju (lična i društvena higijena kao preventivna zaštita, liječenje travama, čak i nošenje još uvek zapisa – talismana, upotreba mirisa, kod žena naročito, a sve prema tradicionalnim obrascima kojima se bavi šerijat, tradicija ili fikh);– sistemu obrazovanja (poseban školski sistem: mektebe, medrese, džamija, tekija, hanikaha i vanškolski: vazovi, dersovi, po kućama i na javnim skupovima, hutbe u džamijama i musalama, mevludi i tevhidi;– prodoru orijentalnih jezika i književnosti (arapski kao vjerski, turski kao jezik administracije i sudstva, donekle i komunikacije, i persijski kao jezik lijepe književnosti i tesavufa);– širenju orijentalne pismenosti, znanosti i knjige (u početku tome prednjače stranci, ali se uskoro u taj proces uključuju i domaći ljudi), o čemu svjedoče brojna imena onih učenih muslimana slovenskog ili albanskog porijekla koji su pisali ili pevali na orijentalnim jezicima. Čak su i neki docniji literati u postosmanlijskom vremenu u svom radu pod ovim utjecajem. Poštovanje i vrednovanje pisane riječi, papira ili uopšte knjige ostalo je primjetno i kod običnog naroda. Sve je to tako zbog toga što i sam Kur'an zahtijeva da se uči i poštuju oni koji se bave naukom, bez obzira na to kojom, ako je u službi dobra: el-hajr.Ovi oblici uspostavljanja javnog i domaćeg ponašanja, standarda obrazovanja i održavanja tradicije jesu po porijeklu u većini svojih obrazaca orijentalni, ili ponekad čisto islamski, posebno kada je riječ o ponašanju i etici. Međutim, u radnom životu muslimana primjećuju se ponekad i ostaci importovanog materijalnog života s Istoka, koji su pomiješani i sa lokalnom tradicijom. Tako, recimo, u poljoprivredi su nova religija i njena kultura donijeli unapređenje u navodnjavanju, prihvaćene su neke nove vrste žitarica, povrća i voća, kao i neke vrste cvijeća, o čemu posebno uvjerljivo govore njihova orijentalna imena. U astronomiji se pojavila upotreba novog, islamskog kalendara – takvima, koji je i danas u upotrebi u vjerskim stvarima, ravnopravno sa tzv. gregorijanskim kalendarom. Zatim se opažaju promjene u gradnji, ne samo u stilu već i u tzv. namenskoj gradnji, i to posebno preko podizanja sahat-kula, nazvanih muvekithana – radi praćenja vremena za namaz i post.Akulturacijom u osmanlijsko doba bili su u izvjesnoj mjeri zahvaćeni i nemuslimani, kao što su i muslimani prihvatali neke aspekte kulture drugih ili sačuvali neke običaje još iz prijeislmaskog doba, iz vjere svojih predaka ili paganskih vremena. Zato bi i bilo pogrešno iz ovih procesa isključiti i nemuslimane i njihov doprinos bitnim promjenama koje su se dogodile s osmanlijskim osvajanjima. Ali je činjenica da je turska uprava malo brinula o njihovom kulturnom i drugom napretku, prepuštajući da ga sami sebi organizuju. Ovo je najčešće i bio argument za prigovor turskoj upravi od strane hrišćanskih susjeda i protivnika, dok je turska strana to odbijala uz objašnjenje da nemaju pravo da se miješaju u njene unutrašnje poslove.Konačno, Berlinskim kongresom, 1878. godine, kao i prilikom nekih ranijih nastojanja da se utiče spolja i vijekovnom borbom za nacionalno oslobođenje balkanskih naroda iznutra, došlo je i do povlačenja osmanlijske vlasti iz naših krajeva. Ostali su muslimani da se sada sve više oslanjaju na vlastite snage. U ovom procesu samoosvešćenja i prestanka slijepog vezivanja za Tursku, bilo je oklijevanja i posrtanja, kao i neverice u dolazeću evropsku kulturu. Loša strana u ovom je bila i u tome što se ona (npr. u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, odnosno Sandžaku), kao i prethodna orijentalno-islamska, prezentirala kroz tuđinsku okupacionu vlast. Ali uskoro se pokazalo da je egzistencija ovih dvaju kultura na našem tlu i dalje moguća. Ova koegzistencija je za nas, danas, realnost i više od toga – neminovnost u našoj, mnogonacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici naroda i narodnosti.U uslovima odvojenosti države od vjere u Srbiji, islamska kultura ili njeni određeni aspekti se danas izučavaju i razvijaju u dva smjera:1. kao deo nacionalne kulture (Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Roma i drugih pripadnika islamske vjere);2. u sklopu islamskih vjerskih institucija kojim upravlja Islamska zajednica Srbije.Kao i u drugim nacionalnim kulturama, u kojima su uglavnom zastupljeni književnost i druge vrste umjetnosti, posebno arhitektura i folklorno nasljeđe, već su objavljeni značajni radovi u časopisima i glasilima samostalnih naučnih institucija, kao što su: akademije nauke i umjetnosti (republičke i pokrajinske), muzeji, instituti (naročito Orijentalni u Sarajevu), zavodi za zaštitu spomenika i Filološki fakultet, Odsjek za orijentalistiku u Beogradu. Objavljeni radovi i knjige su se pozabavili različitim aspektima islamske materijalne ili duhovne kulture.Islamska zajednica sa svojim službama i institucijama pridaje, takođe, značaj izučavanju islamske kulture kao živom procesu kroz predavanja u džamijama, medresama i na Fakultetu za islamske studije/nauke u Novom Pazaru, preko svoje izdavačke djelatnosti i kroz javne tribine. U ovom smislu održavaju se i kontakti sa drugim islamskim kulturnim centrima u svijetu, a sve u cilju i nastojanju da se upoznaju i kulturne tekovine i drugih, naročito susjeda, i kako bi se pravilno vrjednovale svoja i druge kulture, tražili putevi korisnog dijaloga i unapređivala sopstvena kultura.
Mensur Zukorlić
Dr.Mensur Zukorlić – RAZVOJ DUHOVNE I MATERIJALNE KULTURE SANDŽAKA
