Okriviti vođe za zločine počinjene u ratu, znači poniziti narod! Skinuti odgovornost sa njega, proglasiti ga neuračunljivim. Nezrelim. Maloumnim. Lišenim savjesti i moralne odgovornosti. Jer nisu vođe počinitelji zločine u ratu, nego vojska, a vojsku čini narod. Vođe, pa i vojskovođe, rijetko kad ispale i jedan jedini metak u borbi. Sa sigurnošću se može tvrditi da Hitler, Staljin, Čerčil, Ruzvelt, Mao Ce-Tung i car Hirohito (da spomenemo samo najzačajnije vođe zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu), nisu ubili ni jednog jedinog čovjeka. Pa ipak, procjenuje se da je, što na bojištima, što u zarobljeništvu, a najviše pak izvan ratnih operacija, ubijeno oko 80 miliona ljudi. Od toga čak 55 miliona civila i oko 25 miliona vojnika!
Ko je pobio toliki narod!? Zna se: pobio se sam narod, ili, hajde da budemo precizni – sami narodi! To dobro znaju i vođe, kao što je toga svjestan i narod. Da, reći ćete, ali na zapovijest vođa! Do dana današnjeg, vođe ćute, prihvataju krivnju, samo da bi odbranili svoje izmišljeno pravo na ulogu vođa; narod ćuti, samo da bi sačuvao svoju bespravnu privilegiju da i ubuduće čini zločine i ostane nekažnjen, čak i neokrivljen. Kada pas na komandu vlasnika, izujeda prolaznika, odgovara njegov vlasnik. I to je u redu. Pas ne može odbiti naredbu iz moralnih razloga jer nema ni savjesti, ni osjećaj moralne odgovornosti, ni lični integritet. Za zločine počinjene u ratu, pod komandom vođa, odgovaraju vođe a ne narod. To nije u redu. Jer svaki čovjek ima savjest i ne samo što može, nego je i dužan odbiti naredbu iz moralnih razloga.
Treba se suočiti sa činjenicama! Priča o zlim vođama i o dobrom narodu jedna je od temeljnih manipulacija moderne istorije čovječanstva. Princip prava vođe na neprikosnovenu zapovijest oslanja se na princip obaveze bespogovorne poslušnosti naroda, u njihovom obostranom interesu. Preuzimanje odgovornosti legitimiše vođu, oslobađanje od odgovornosti legitmiše podanike. U takvom modelu društva, samo komandna odgovornost podrazumijeva i moralnu odgovornost, dok je čin poslušnog izvršenja komande – isključuje!? Logika ovog odnosa ujedno je logika modernog društva. Savjest i moralni integritet priznaje se samo vođama, dok se narod, prihvatanjem obaveze poslušnosti, oslobađa odgovornosti i de fakto proglašava za moralno neuračunjlivu kategoriju, iako, u cjelini uzevši, ni jedan narod nije ni nezreo, ni malouman, kao što i svaki normalan čovjek posjeduje savjest i mloralni integritet, te bi, na toj osnovi, objektivno morali biti i odgovorni za svoje postupke!
Neka bilo koji vođa, koliko god bio harizmatičan i koliko god narod bio spreman da ga slijedi i sluša, pokuša nagovoriti narod da svakog jutra popije čašu morske vode, kao dokaz svoje lojalnosti i spremnosti na samožrtvovanje! Ni najvatrenije pristalice, kako god bili fanatični, ne bi na to pristali. “Šta on misli, da smo mi budale, idioti, kreteni!? Koji bi normalan čovjek sa dva grama mozga u glavi, tražio da ljudi svakog jutra ispiju čašu morske vode? Nije to nikakav vođa, nego obična budaletina!”
Ćute vođe, ćuti i narod. Znaju vođe šta narod hoće, pa to i traže od naroda. Zna narod šta im vođe nude, pa idu za onim ko im nudi ono što oni najviše vole.
Dakle, da konstatujemo, narod tačno zna šta se od njega traži i odmah pravi svoje kalkulacije: šta dobija, sta gubi: isplati li mu se ili se na isplati; uklapa li se ono što vođa traži od njih, sa ličnim interesima svakog pripadnika tog naroda? Da sumiramo: kada je rat u pitanju, te kalkulacije nisu etičke, ne odnose se na pitanje opravdanosti potencijalnog ubijanja desetina ili stotina hiljada ljudi, nego na drugu vrstu pitanja u kojima se procjenjuje interes samih učesnika. U ratu, narod dobija alibi za zločin!
Rješenje je uvođenje nezavisnog svjetskog suda za ratne zločine. Vođe odgovaraju za krivična djela koja se u principu mogu kazniti samo zatvorom. Direktni učesnici, oficiri, odgovaraju za ista djela kao političari, ali sa oštrijom kaznenom politikom i obrnuto proporcionalno uvećanim vremenskim kaznama u odnosu na čin: što niži čin, kazna je viša. Neposredni počinitelji ubistava podležu najoštrijim sankcijama, uključujući smrtnu kaznu.
Tek tada bi se osvijestili oni koji se pozivaju na obavezu poslušnosti! Onaj koji naređuje ubijanje, dobija zatvor, izvršitelj smrtnu kaznu!? Taman posla! Ko bi bio lud da posluša!?
Uvođenjem personalne odgovornosti, vratilo bi se dostojanstvo narodu a time i obaveza lične moralne odgovornosti, a uloga vlasti bi se demistificirala: vlast bi ostala razvlašćena u ključnom segmentu: da objavljuje rat i proglašava opštu mobilizaciju!
Zašto se ovo neće desiti: Zato što to odgovara vlasti ali isto tako, zato što to odgovara i narodu. Biti nečiji dresirani pas, daje veliku privilegiju da izujedaš do smrti nekoga koga inače mrziš. Dovoljno je da te nahuška vlasnik. Vlastima treba dresirani pas koji će spremno napasti svakog na koga ga nahuška. Narodu treba neko ko će izigravati vlasnika da bi odigrao ulogu dresiranog psa koji jedva čeka da ga vlasnik-vlast nahuška. Ako sve ispadne dobro, i vlasti i narod će se ofajditi, čak i proslaviti; ako krenu kola nizbrdo, međunarodni šinteri uhvate vlasnika a pas se izvuče, jer šta je kriv pas – morao je slušati svog vlasnika!
Nikada, ni u miru ni u ratu, čovjek ne smije biti ničiji poslušni pas!
DR.FERID MUHIĆ – O VOĐAMA, NARODIMA I RATOVIMA
