Hvala Alahu Uzvišenom da je do našeg doba očuvana Iskender Čelebijina džamija poznatija u narodu pod nazivom Melajska džamija, po Mustafi Melajcu koji se u periodu između dva svjetska rata starao o održavanju džamije. Ova džamija se prvi put pomije u popisu iz 1528. godine. Zahvaljući tome njegovo ime nije u potpunosti zaboravljeno u njegovom rodnom gradu. Međutim nažalost, novopazarci, sandžaklije i uopće Bošnjaci neznaju skoro ništa ovoj izuzetno važnoj ličnosti, koja je ostavila dubok i neizbrisiv trag u historiji Osmanskog carstva.
Defterdar Iskender Čelebija
On je od svih sandžaklija koji su živjeli u doba turske vladavine ostvario najznačajniju karijeru i sa njim se može porediti samo Sari Sulejman Murvetović Prijepoljac (veliki vezir od 1685 do 1687) i Damad Mehmed Adil Ferid-paša Efendić (bio je veliki vezir u dva perioda od 4. marta do 2. oktobra 1919 i od 5. aprila do 21. oktobra 1920. godine) čiji je otac Sejid Hasan Izet Efendić rodom iz sela Potoci kod Pljevalja, jedina dva čovjeka porijeklom iz Sandžaka koji su obnašali funkciju velikog vezira, a kojima ću posvetiti posebne biografske prikaze. Napominjem da do sada niko nije napisao biografiju Iskendera Čelebije, izuzetnog čovjeka, čime ispravljam jednu veliku historijsku nepravdu.
Iskender Čelebija, iako nije bio veliki vezir, već defterdar (ministar finansija u periodu od 1525 do 24. oktobra 1534. godine) ostavio je mnogo značajniji utjecaj u historiji Osmanske imperije i od velikog vezira Sari Sulejmana Murvetovića Prijepoljca i od Damad Mehmed Adil Ferid-paše Efendića.
Ko je taj znameniti novopazarac? On je rođeni brat Sinan-bega o kojem smo ranije pisali. Bio je poslije sultana Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca (1520-1566) najbogatiji čovjek u Osmanskom carstvu, daleko bogatiji i od velikog vezira Ibrahima-paše Pargalije (1523-1536), sa velikim autoritetom i utjecajem, što će na kraju izazvati veliku ljubomoru i sujetu kod pomenutog velikog vezira, zahvaljujući čijim podmuklim i lažnim optužbama i spletkama Iskendr Čelebi će biti najpre smjenjen sa dužnosti defterdara i zatvoren 4 mjeseca i 20 dana, a potom i obješen.
Ali odnosi između ove dvije vodeće ličnosti u doba Sulejmanove vladavine nisu bili uvijek takvi. Nekada su čak bili ispunjeni velikim prijateljstvom, međusobnim poštovanjem i čak bliskim rodbinskim vezama. Obično se misli da je Ibrahim Pargalija napravio blistavu karijeru samo zahvaljujući svom dobrotvoru, zaštitniku i prijatelju sultanu Sulejmanu II Veličanstvenom. Ibrahim Pargalija je je došao do svih visokih državnih funkcija pa i funkcije velikog vezira zahvaljući i nesebičnoj pomoći našeg Iskendera Čelebije. Gledaoci glamurozne serije o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom vjerovatno misle da je princeza Hatidže, Sulejmanova sestra, jedina supruga Ibrahima Pargalije. Istina je potuno drugojačija. Prije princeze Hatidže Ibrahim je bio oženjen sa ćerkom defterdara Iskendera Čelebije i kada je postao veliki vezir bio je Iskenderov, a ne Sulejmanov zet. Sultan Sulejman je veoma cijenio sposobnosti Iskenderove i imao je bezgranično povjerenje u njega.
Iskender Čelebija je je bio povezan sa najistaknutijim stranim trgovcima u Istambulu i preko njih, s velikim preduzetnicima na Zapadu. I Alivizo Griti, prvak mletačke naseobine u osmanskoj prestolnici, nesumnjivo je s njim bio u bliskim odnosima: udešavali su poslove i dijelili dobit; jedan drugom su nalazili oslonac u stjecanju utjecaja. Uporedo s tim, ima pouzdanih nagovještaja da su se i Ibrahim i Griti približili bar godinu ili dvije prije nego što je prvi postao veliki vezir, a drugi najugledniji kršćanin u Istambulu. Orodivši se sa Iskender Čelebijom, Ibrahim je i s Mlečanima stupio u svesrdnije prijateljstvo, pa je ubrzo i on našao udjela u njihovim trgovačkim i novčanim poslovima. Zbog toga je Ibrahimov uspon do zvanja velikog vezira i njegovom tastu Iskender Čelebiji i Gritiju obećavao i otvarao nove mogućnosti za negraničeno i bezbjedno razvijanje poslova i enormno bogaćenje.
Iako se maja 1524. godine Ibrahim Pargalija oženio sa Sulejmanovom sestrom Hatidžom i postao damad (sultanov zet), uz neviđeno sedmnodnevno svadbeno veselje, odnosi bivšeg zeta i tasta nisu se bitnije poremetili, a i odnosi defterdara Iskendera Čelebije sa sultanom Sulejmanom ostali su i dalje čvrsti i puni povjerenja.
Postoje izvjesni nagovještaji da se Iskender Čelebija počeo udaljavati od Ibrahima poslije povratka iz rata 1532. godine, kad je krenulo došaptavanje onih uglednih Turaka koji su, oslanjajući se na uličnu gomilu, sve češće izjavljivali da carstvo pravovjernih treba spasavati od uljeza kakav je veliki vezir i kakvi su mahom i svi oni koji se oko njega okupljaju. Ne treba ni najmanje potcjeniti utjecaj Hurem sultanije na Iskendera Čelebiju, koja je bila ljuti protivnik velikog vezira Ibrahima jer je podržavao princa Mustafu, sina starije sultanije Mahidervan i koja nije mogla poželjeti jačeg saveznika od najbogatijeg i najutjecajnijeg čovejka poslije sultana defterdara Iskendera Čelebije.
Ali do otvorenog sukoba između Iskendera i Ibrahima doći će će tokom osmansko-perzijskog rata (1533-1535) koji je poznat i pod imenom iračka ekspedicija. Sultan je za seraskera (vrhovnog vojnog zapovjednika) osmanske vojske imenovao velikog vezira Ibrahima Pargaliju, a za ćehaju (zamjenika vojnog zapovjednika) defterdara Iskendera Čelebiju, i ne pitajući da li se sa time slaže svog velikog vezira Ibrahima.
Bezmjerno bogat, gotovo svemoćan, bezbjedan u sultanovoj milosti, Iskender Čelebija je učestvovao u pohodu kao najvještiji da preuzme zaplijenjeno blago, sprovede popis stanovništva i utvrdi poreske obaveze u osvojenim zemljama. Ibrahimu je sultan još prije polaska savjetovao da koristi i uvažava savjete, mišljenje i iskustvo sposobnog defterdara. Još sam početak pohoda je nagovjestio da će ova vojna ekspedicija biti kobna najmanje za jednog, a ispostavilo se da je bila tragična za obojicu najmoćnijih ljudi poslije sultana.
Ibrahim je još prije pohoda ljubazno zamolio defterdara da u pohod naoruža i povede ne 30 dobro naoružanih ratnika konjanika, koliko je bio obavezan već 110 više, odnosno 140. Iskender Čelebija je poveo ukupno 110 ratnika, uključujući u tu cifru i onih 30 što je imao redovnu obavezu. Već ovo je povredilo sujetu i ponos Ibrahima. Podozrenje je defterdar kod velikog vezira izazivao i time što mu je prkosio i većim brojem i ljepšom odjećom svoje pratnje, čime mu je javno dokazivao da je mnogo bogatiji od njega. Osim toga Iskender Čelebija kao prvi zamjenik seraskera nije se odvajao od velikog vezira i često mu je otvoreno i bez straha pred svima protivrečio i davao primedbe na neke njegove odluke i poteze.
Povod za rat su dale međusobne izdaje pograničnih namjesnika. Šerif-beg, han iz Bitlisa, otpao je od sultana i poklonio se šahu Tahmaspu Prvom (1524-1576), a Ulama-beg, namjesnik Azerbejdžana, izdao je perzijskog šaha Tahmaspa i priznao osmansku vlast (za vrijeme vladavine sultana Bajazita II Ulama-beg je izdao pomenutog sultana i prešao na stranu šaha).
I jedan i drugi su postali svjesni da će se sa ovog pohoda živ moći vratiti samo jedan od njih dvojice. Zato su beskompromisno krenuli u međusobni obračun i i niz podvala i zavjera. Prvi je u akciju krenuo Ibrahim pohapsivši 30 Iskender Čelebijinih ljudi koji su tovarili deve sa blagom koje pripada carskoj vojnoj hazni (riznici). Nakon strašnih muka na koje su stavljeni oni su „priznali“ da su po nagovoru defterdara hteli da opljačkaju ovo blago, iako to nije bilo istinito. Poslije toga svih 30 je pobijeno, a Ibrahim je otvoreno za ovaj nemili događaj optužio deterdara. Ulama-beg, koji je nedavno izdao šaha i prešao na sultanovu stranu udružio se tajno sa Iskender Čelebijom protiv velikog vezira i izigravajaući dobronamjernog savjetnika koji najbolje poznaje ove prostore davao mu je pogrešne savjete kako bi povlačenjem neadekvatnih postupaka izgubio milost sultana i propao. U zavjeru se aktivno učključio i defterdar Sirije Nakaš Alija, poznati smutljivac i spletkar, koji je potpirujući ovaj sukob i podvaljujući Iskender Čelebiji očekivao njegovu propast, nakon koje se nadao da bi on mogao biti imenovan za ministra finansija. Oponašajući Ulamin primjer, Zulfikar-han – perzijski namjesnik Bagdada poslao je Sulejmanu ključeve Bagdada i tamo se nadao oduprijeti šahu, ali su ga pristalice šaha ubile i povratile Bagdad pod vlast šaha. Sulejmanova vladarska čast je nalagala da odbrani otpali Bitlis i Bagdad.
Veliki vezir se dogovorio sa sultanom pri polasku na pohod krajem 1533. godine da vojska ide maršrutom Haleb-Dijarbekar- Mosul-Bagdad, pri čemu bi u toku jesenje ravnodnevice serasker osvojio Bitlis, a sultan bi trebao do proljetne ravnodnevice doći i osvojiti Bagdad. Ulama-beg je zlonamjerno predlagao seraskeru da se privremeno odrekne marša na Bagdad i najprije osvoji šahovu prijestolnicu Tebriz. Ako bi Ibrahim pristao na ovaj plan Iskender i Ulama su očekivali da će vojska doživjeti katastrofu u gudurama gdje su ih već vrebale perzijske čete.
Već 21. oktobra 1533. godine Osmanlije su ponovo zauzele Bitlis, a serasker je imao namjeru da prezimi u Halebu. Do proljeća predale su se perzijske tvrđave Adilšuvaz, Ardžiš i Ahlat.
Već 14. maja 1534. godine čulo se da je perzijski vladar napustio prijestolnicu Tebriz, ostavivši je bez odbrane. Ulama-beg je savjetovao da prvo zauzmu perzijsku prijestolnicu, nakon čega će Bagdad lako pasti. Iskender i Ulama su se nadali da će slavoljublje Ibrahimovo nasesti na ovaj prijedlog, jer je teško odoljeti časti da neko bude osvajač neprijateljske prijestolnice. I Ibrahim je zaista prihvatio ovaj prijedlog. Iskendrer i Ulama su se nadali da će Ibrahim našavši se tako u neprijateljskom okruženju doživjeti vojnu katastrofu. Osmanlijskoj vojsci su se usput predale tvrđave Aunika, dobro utvrđeni Van, Harem, Bidkar, Ruseni, Hul, Tenuz, Avnik, Bajezid, Vajtan i Ihtiman. Ibrahim je slavio svoj svečani ulazak u Tebriz 13. jula 1534. godine. Pošto se grad dobrovoljno predao Ibrahim je zabranio njegovo pljačkanje. Uskoro se pročulo da se na okolnoj visoravni okupila perzijska vojska koja bi mogla ugroziti grad. Ulama- beg je predložio da mu se da oko 10.000 vojnika s kojima će kao dobar poznavalac ovog područja uništiti neprijatelja. Ulama-beg je je vojsku namjerno poveo u planinske klance Kizilidže-Taga gdje će ona doživjeti katastrofalan poraz. Uprkos ovom porazu Ibrahim je bio na vrhuncu moći i slave. On je počeo da izdaje naredbe na kojima je umjesto uobičajene titule „cijenjeni serasker“ počeo da se potpisuje kao „njegovo veličanstvo serasker-sultan“. Iskender Čelebija mu je otvoreno pred svima prigovarao: “Imamo već jednog sultana“, dok je Ulama-beg opravdavao ovaj postupak činjenicom da je šah dozvoljavao svojim kurdskim beglerbegovima da nose titulu sultana. Ibrahim je počeo javno zastupati prijedlog da se od ovojenih perzijskih teritorija formira posebna država čijeg vladara bi imenovao sultan, koji bi priznavao sultanovu vrhovnu vlast. Ta bi država bila tampon zona između osmanske i perzijske države i onemogućila bi njihove daljne sukobe. Iskender Čelebija je sumnjao da Ibrahim želi da bude sultan te nove države ili čak možda da svrgne s vlasti i samog Sulejmana.
Već 13. 6. 1534. godine kreće iz Uskudara druga osmanska vojska pod komandom samog sultana, a 20. septembra iste godine sultan stiže u Tebriz.
Sultanu je serasker Ibrahim predlagao da vojska prezimi u Tebrizu, a na proljeće da se krene prema Bagdadu. Ćehaja Iskender Čelebija je predložio da se ne ostaje u Tebrizu u neprijateljskom okruženju, već da se odmah krene prema Bagdadu i tamo prezimi. On je bio zadužen za bezbjednosne mjere. Sultan je prihvatio Iskenderov prijedlog. Već je zahladilo pa je prolaženje planinama prema Hamadanu bilo vrlo otežano. Mnogo je tegleće marve izgubljeno, a zbog kišom raskvašenih puteva zakasnilo je topništvo. Još su teži bili putevi s druge strane Hamadana u klancima Elved i Orontes. Mnogo je tegleće marve palo, stotinu postolja za topove spaljeno je zbog teškoća prijevoza, a topovi su zakopani u zemlju. Za sve ove nevolje serasker je optužio defterdara pred sultana i on je razriješen dužnosti 24. oktobra 1534. godine. Oduzeti su mu posjedi, a on je zatvoren.
Uz velike teškoće i ljudske i materijalne gubitke se napredovalo prema Bagdadu, čiji zapovjednik Mehmed Teke doduše poslao pismo kojim javlja da će se pokoriti, ali je ipak otišao sa svim svojim četama. Veliki vezir je išao naprijed da zaposjedne grad bez odbrane što se i dogodilo 31. decembra 1534. godine. Pošto se i Bagdad predao bez borbe serasker je zabranio njegovo pljačkanje.
Za vrijeme zime, koju su je proveli u Bagdadu Ibrahim je kovao plan kako da potpuno uništi smijenjenog Iskender Čelebiju. On je uspio da ubijedi sultana i divan da defterdarovi potezi i propusti zaslužuju smrtnu kaznu, na šta je i sultan na divanu pristao. Iskender Čelebija je osuđen da na smrt javnim vješanjem na bagdadskom trgu Atmejdanu kao neki kriminalac čime ga je želio dodatno poniziti. To je učinjeno 13. marta 1535. godine, a po nekim izvorima pred samo vješanje Iskender je rekao da ga nevina vješaju na osnovu laži i spletki Ibrahimovih koji sprema zavjeru i izdaju jer želi da bude sultan. I u snu iste večeri Sulejmanu se prikazao obješeni Iskender koji je ponovio sličnu tvrdnju sultanu, nakon čega je Sulejman definitivno uvideo da je i on žrtva Ibrahimovih spletki i ambicija i javno uzviknuo da se neće smiriti dok u isto doba naredne godine i Ibrahim ne doživi istu sudbinu. To će se zaista dogoditi naredne 1536. godine u noći između 14. i 15. marta kada će Ibrahim biti na spavanju po sultanovom naređenju zadavljen u Top kapi saraju. Sahranjen je bez ikakvojg obilježja pored derviške tekije u Galati. Tako se Iračka ekspedicija završila kobno po oba najmoćnija čovjeka tog doba u Osmanskom carstvu čiji čak ni mezarevi nisu dostojno obilježeni.
Iskender Čelebija je bio pravi osmanlijski Krez čije bogatstvo je dosezalo nevjerovatne razmjere. Dok je veliki vezir Ibrahim Pargalija imao 1.700 robova, Iskender Čelebija je imao 6.000-7.000 robova, među njima njih 300 sa zlatnim kapama, dok je Ibrahim imao 100 robova sa zlatnim kapama. Ovo bogatstvo u robovima nije bila samo tašta želja Iskender Čelebije, već prije svega briga da spremi državi vrijedne, mlade i sposobne kadrove. Među mladićima koje je uzeo k sebi bio je i Mehmed Sokolović. Svekoliko blago, silna dobra i mnogobrojno roblje bi oduzeto i pripade sultanu. Među tim robovima bješe ih sedam koji kasnije postadoše veliki veziri: Mehmed-paša Sokolović Visoki (Tavil), Pertev-paša Hercegovac, Pijale-paša, Ahmed-paša, Muhalmed-paša, Lala Mustafa-paša i Husein-paša. Bogatstvo svih ovih sedam navedenih velikih vezira zajedno je bilo znatno manje od bogatstva Iskender Čelebije. Zatim docnije postadoše beglerbezi: Kolabi-paša, Behram-paša i Urus Hasan-paša.
Iskender Čelebija je bio veliki zaštitnik i finansijski pokrovitelj divanskih pjesnika i uopće umjetnika kao i obrazovanja i obrazovanih ljudi. Mnogi pjesnici ka što su Hajali, Bursali Rahmi , Nahja Beg Tašlidžali, Ishak Čelebi, Nihali Čelebi, Dželal Beg, Figani, Basiri, Hariri, Rijazi, Latifi, Gazali, Emani, Refiki i Fevri isticali su njegove vrline i uživali njegovu zatitu i finansisku potporu.
Novopazarac Iskender Čelebija je postavio osnove dominacije Bošnjaka na osmanskom dvoru u XVI i početkom XVII stoljeća. Njegovi bivši robovi bošnjačkog porijekla koje je on forsirao, školovao i pripremao za državne poslove postajali su skoro jedan za drugim najviši državni dostojanstvenici koji su maltene upravljali Osmanlijskim carstvom. Njegov sljedbenik i prijatelj Bošnjak Rustem-paša Opuković rodom iz Butmira kod Sarajeva, postaje sultanov zet i svemoćni veliki vezir. Rustem-paša je, a ne Mehmed-paša Sokolović, kako pogrešno učimo djecu u školi, obnovio Pećku patrijaršiju 1557. godine. Interensantno je da u zlatnom periodu Osmanlijskog carstva, odnosno u periodu od 1453. do 1611. godine, dakle u razdoblju od 158 godina, 99 godina su obavljali funkciju velikog vezira Bošnjaci. Ogromne zasluge za to ima novopazarac defterdar Iskender Čelebija koji je sam pripremio i iškolovao sedam budućih velikih vezira i još puno više drugih osmanlijskih visokih državnih dostojanstvenika..
Predsjednik Društva historićara Sandžaka: Esad Rahić