Čovjek je ono što jeste, ljudi su ono što jesu. Svijet je onakav kakvim ga mi činimo svojim ćudima, sklonostima, strastima, strahovima, ambicijama…Civilizacija je skupina ljudskih bića ralizčitih morala, ahlaka i edeba. Mi smo Allahova dž.š. mu’džiza ( čudo ), Njegovom voljom skupina obilježena iskušenjima, slobodna u čunjenju, ali ograničena poslijedicom kao krajnjim ishodom naših djela.
Posmatrano kroz poruku iz Indžila ( Starog Zavjeta ) o četiri jahača Apokalipse – mitološki koncept ili koncept vjernika, čovjek uvijek ima mogućnost izbora – da vidi ili da bude slijep u zabludi, nagrublje i najuopštenije rečeno. U svakom slučaju ovom konceptu se ne može poreći utemeljenost na istini o prirodi čovjeka kao o zlu koje gura čovječanstvo na dno zemaljskog vrtloga, ukoliko sam čovjek ne radi na sebi, na čišćenju svoje duše.
Na trenutak se u snu zabrinutom običnom čovjeku, umornom od borbe za svakodnevnim opstankom kroz obaveze i probleme može prikazati groteskno izvrnuta biblijska slika: jedan čovjek – i jahač i konj, čas sa ahmedijom, čas sa kacigom, kako kakva neman iz bajke progutavši sva četiri jahača Apokalipse, mlatara rukama trudeći se da upravlja ularima zla. Zaista, turoban i konfuzan san, ali samo na prvi pogled. Kako kažu stručnjaci za tumačenje snova, svaki san često u sebi krije manje ili više realnu sliku stvarnosti.
Pođimo od osnovne postavke da čovjek ima onoliko odgovornosti za svoje postupke koliko značajno mjesto zauzima ( ili bar želi da zauzme ) u društvu. Što značajnije mjesto i položaj u zajednici, to veća odgovornost za onog koji postupa i donosi ovakve ili onakve odluke. A pri tome, što slabiji ahlak ( duševna i moralna svojstva čovjeka ) i edeb ( pravila ispravnog ponašanja i ophođenja ) jednog čovjeka na visokoj poziciji u zajednici – to gore po narod i još veća nesreća od njegovog lošeg postupanja.
Primjera oko nas mnogo. Nama najbliži – Muamer Zukorlić. Popeo se narodu na pleća i tako zajezdio g-din narodni poslanik u adrenalinske lavirinte, gubeći se sve više u prohtjevima i ličnim ambicijama, a na štetu mira, sloge, napretka i mimo logike zdrave pameti.
Šta je snaga koja pokreće Zukorlića na ovakve postupke? Inteligencija i pamet nisu sigurno. Ništa inteligentno i pametno ne stoji iza Zukorlićevih postupaka. Muamera Zukorlića pokreće podsvijest prazne duše, pa gomila novac, imanja, kuće, automobile, podanike, žene… Sve na gomilu, zgrnuto kao nešto što mu ne pripada, što nikako nije zaslužio, a još manje zaradio. Puna škrinja, prazno srce. Ali avaj, za praznu dušu i nečistu savjest bogatstva nikad dosta.
Jezdi Zukorlić kroz politiku kao zgubidančić na čarobnom ćilimu sa pogonom od organskog goriva. Prizor iz prvih zvučnih filmova u boji…adrenalinska holivudska bajka… hibridni grolarni medvjed u carskom ružičnjaku… – kakve šanse za satirične priče, prste da oližeš.
Ali, moramo se vratiti stvarnosti – radi nas samih i još više , radi ove naše nedužne djece koja ne smiju biti osuđena na strah, mržnju i raskole.
Jezdi Zukorlić kroz politiku kao telal zla, razdora i mržnje. Nema te žrtve koja ga može zaustaviti sve dok sam sebi od sopstvene nezajažljivosti ne razjede ždrelo, dok se ne prejede nesrećnik sopstvene pohote i bezobzirnosti.
U suštini, ne bismo trebali biti uplašeni, ali zabrinuti i budni – svakako! Njegovo srce je bolesno i zato je osvjedočena njegova sposobnost za stvaranje zabuna, dovođenje u zabludu, pometnju i razdor.
I kao što četiri jahača Apokalipse iz onog pređašnje pomenutog sna treba tražiti unutarnjim vidom – čistom dušom i vjerovanjem, tako i Muamera Zukorlića treba promatrati kao šejtanskog hizmećara.
Teško zamislivo, ali je na žalost stvarno – postoje takvi ljudi, tu su oko nas, žive sa nama, udišu isti vazduh kao i mi. Takvi kao Muamer Zukorlić varaju i obmanjuju bez imalo savjesti, pretvaraju se da su spasitelji i predstavljaju sami sebe kao vođe, samoproklamovani vizionari. Ali, njihov jedini pravi cilj je nanošenje štete narodu, širenje potvora i munafikluka, sve ne bi li umanjili ugled čestitih ljudi. Jasna stvar – što veća pometnja, što veća sumnja ljudi jednih u druge, to ovakvima kao što je Zukorlić ostaje više slobodnog prostora za otimačinu i lično bogaćenje. Koga tu briga za narod? Muamera Zukorlića sigurno nije, niti je narod predmet njegovih ambicija i želja.
Da je sreće da se možemo kloniti ovakvog čovjeka, a da “liječenje” njegove bolesne duše prepustimo ljudima od struke. Pa da naši ćerametli učenjaci “zasuku rukave” i makar pokušaju da uz Allahovu dž.š. pomoć popune tu njegovu zlokobnu prazninu u grudima, da pomognu kako tako Muameru Zukorliću da se oslobodi jadnik svakojake pohlepe, a narod da oslobodi od njega samog. No, iskušenje nam je dato i sa njim se moramo suočiti po Božjoj volji. Moramo iznaći način da zaustavimo pohod ove tragično pogrešne i izvrnute vizije svijeta. Borba sa ovaim iskušenjem nam je neophodna jer kako drugačije da zaustavimo Muamera Zukorlića u izvrtanju činjenica, obmanjivanju i laganju?
Nije teško raspoznati zlo koje kao kužni kolerični vazduh širi njegova nakaradna ambicija.
Iza Zukorlićeve slatkorječivosti se krije samo sebičluk – pogledajmo šta je zaista uradio, a šta je govorio i obećavao. Vidjećemo samo pustoš, prevaru i grabež i da ništa nije postigao za dobro i napredak naroda.
Praznina njegove duše, loš ahlak i još gori edeb ogledaju se i u tome što ljude oko sebe neprestano nadzire, provjerava i kontrolira, a jedini i najviši autoritet koji je on u stanju da prizna je upravo on sam. Jednostavno rečeno – pravila po kojima živi Muamer Zukorlić stvara on sam i ne tiču ga se mnogo norme i pravila ahlaka i edeba.
Muamer Zukorlić je “maher” da obrlati dobrodušne ljude, da kod njih probudi simpatije. Ali kad ih prevari, obmane i konačno zaboravi ( što je logičan slijed ), on pri tome uopšte i ne pokušava niti mu pada na pamet da vrati izgubljeno povjerenje, a kamoli da ispravi ono što je učinio. Uz sve to, Zukorlić i dalje od ljudi očekuje isto – simpatije, odanost i privrženost. Fascinantno do apokaliptičnih razmjera!
Ipak, Sve ovo je ništa čudno, ništa što nije za očekivanje od ljudi ovakvog kova. Njihvoa bolesna srca ne znaju za savjest i kajanje. Svoju zlobu i samoživost ne prepoznaju kao mane, već ih opravdavaju i sa užitkom čine smutnju i prave razdor, sve glumeći dostojanstvo i gospodstvo.
Čistota srca je nerpcjenjivo blago, snaga koja upravlja ovim zemaljskim vrtlogom. Samo duša ispunjena moralom isplivava na površinu snažne matice života. Nije li petogodišnjem djetetu lakše upamtiti i razumjeti Božje upute, nego li učenim teolozima tumačiti iste dok ostaju bez mira i sna?!
Nisu li četiri jahača Apokalipse bliži zabludjelima nego skromnim i čestitim ljudima?!
Nisu li uzde zla u rukama praznodušnih smutljivaca na visokom položaju, prije nego li u rukama sitnih lopova i uličnih prevaranata?!
Tamo gdje Muamer Zukorlić jezdi tražeći panično još po koju kap adrenalina, vlada samo mržanja, strah, zlo i pustoš. Vođen prizemnim porivima grčevito se drži moći, ne pitajući za cijenu, pa makar uzde koje zateže bile one iz sna o Apokalipsi. Bitno je da su uzde!