Suljo Keranović je 18-godišnjak iz Cazina, rođen bez lijeve ruke, mladić kojeg upornost, želja i motiv vode u svaki novi dan. Suljo je ove godine završio gimnaziju u Cazinu, a osim biciklizma, redovno igra i fudbal.

“Naučio sam sve u životu jednom rukom raditi, vezati pertle, sjeći nokte, oblačiti se i sve ostalo”, kaže Suljo za portal Krupljani.ba i objašnjava svoju volju da se jednog dana zaputi u Srebrenicu:

“Od malih nogu, zapravo od kako znam za Srebrenicu, genocid i masakar u Srebrenici, imao sam želju otići tamo i posjetiti je. Godina za godinom su prolazile, a ja nisam posjetio Srebrenicu iz raznih razloga. Vidjevši maratonce koji na biciklima pređu oko 500 km kako bi odali počast nevino ubijenim žrtvama genocida, odlučio sam da i ja nekada učestvujem u biciklističkom maratonu Bihać – Srebrenica”, kaže Suljo.
Svi su smatrali da neće nikada uspjeti preći taj put i da neće uspjeti voziti bicikl jednom rukom.

“Sam sam sebi rekao, ako si mogao prošle godine, možeš i ove! Zanemario sam ostale i njihova mišljenja. Počeo sam polako nekim starim MTB biciklom, bio je veoma težak i star, ali zahvaljujući mojoj sestri dobio sam novi bicikl, koji je bio mnogo bolji i lakši za voziti”, priča mladi Cazinjanin.

“Prošle godine pri ulasku u Srebrenicu zahvatio nas je veoma jak pljusak, grmljavina i vjetar, no ja a ni drugi maratonci nismo posustajali, ponosno smo išli ka Potočarima. Kada smo ulazili u Potočare mahao sam lijevom rukom koju do lakta od rođenja nemam, doživio sam neki neopisiv osjećaj. Narod koji 18 godina pati, preživljava dan za danom, silno nam se radovao, iščekivali su nas kao da im se njihova djeca vraćaju u njihova naručja, misleći da smo mi njihov brat, sin, unuk…”, objašnjava on.

“Teško jeste, ali ni približno teško kako je bilo njima u vremenu koje nikada ne smijemo zaboraviti”, za kraj zaključuje Suljo Keranović, mladić čija priča će vas natjerati barem na tren da se zamislite i pomislite da li su vaše prepreke u životu dovoljno velike da se predate bez borbe.