Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine
Otac mi je u nekoliko navrata pričao kako je početkom sedamdesetih, kao školarac, prisustvovao otvaranju biblioteke u Željeznom Polju kod Žepča. Davno je to bilo, a njemu su u sjećanju ostale dvije slike. Ćamil Sijarić je bio među prisutnima. Ćamil Sijarić je plakao. Stari profesor Ahmet tvrdio je da je Sijarić tog dana plakao zbog ljepote netaknute prirode i prirodnosti ljudi s kojima se sreo.
Kasnije ću, čitajući Sijarićeve proze, uvidjeti ambijentalnu sličnost svijeta kroz kojeg Ćamil progovara sa svijetom Željeznog Polja, o kojem su pričali stariji. Izoštrena umjetnička optika Ćamila Sijarića tu je ambijentalnu sličnost mogla uočiti mnogo bolje, u nijansama koje ne vide obični smrtnici. Vjerujem da je Sijarić, prepoznavši obrise svog zavičaja i svojih proza negdje usred Bosne, ustvari, plakao nad Bihorom i Bijelim Poljem, nad Sandžakom, kojem je dugovao sve, od svog rođenja do svojih romana i pripovijedaka.
Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u mjestu Pipovice kod Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka. Još dok je bio dječak umrla su mu oba roditelja. Osnovnu školu završava u Godijevu, nakon čega pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Ipak, zbog komunističke orijentacije, biva izbačen iz Crvene medrese, kako su je zvali, upravo zbog koncentracije komunističkih ideja. Nakon toga, Sijarić završava Gimnaziju u Vranju te odlazi u Beograd, gdje se 1937. godine priključuje Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pravo diplomira u Beogradu 1940. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, a zatim radi i kao novinar lista Glas i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo dolazi 1947. godine, gdje radi u redakciji lista Pregled, u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji Zadrugara. U literarnu sekciju Radija Sarajevo dolazi 1951. godine, i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine. Već kao gimnazijalac u Skoplju, Sijarić se bavi pisanjem pjesama, koje su objavljene tek 1988. godine (Lirika) i 1990. (Koliba na nebu).
Njegov raskošni umjetnički dar bio je, prije svega, pripovjedački i na najpotpuniji se način ostvario u mnogobrojnim pričama i romanima s temama iz rodnog Sandžaka. Dobitnik je više književnih nagrada i društvenih priznanja, a bio je redovni član ANU BiH i ANU Crne Gore. Pojedina djela Ćamila Sijarića prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemački, estonski i mađarski jezik.
Postoji ta legenda da je nekad neko Ćamilu Sijariću dao Mit o Sizifu Alberta Kamija. Kad su se kasnije sreli, pita ovaj Ćamila: “Bogati, jesi l’ osjetio apsurd čitajući Kamija?”, a on odgovori: “Jesam. Zabrinuo sam se. Osjetio sam ja taj apsurd, pritisk'o me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Bijelo Polje i počnem da kopam. I kopam, i kopam, i znojim se i apsurd ode”, odgovorio je Sijarić, poput kakvog planinca iz svojih pripovijedaka.
Prema riječima pisca Zuvdije Hodžića, Sijarić je imao nevjerovatan dar usmenog kazivanja, pa je svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, pa tek onda zapisao. Pripovjedačko umijeće učio je u rodnom kraju, što se jasno vidi iz njegovih proza, uronjenih u jezik i mentalitet tog kraja. Nigdje svijet Bihora nije vjernije oslikan kao u Ćamilovim djelima. Iako je sloj ličnog osjetan u njegovim djelima, on je tek površina ispod koje su naslagani slojevi magijskog i mitskog.
“I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda sam doživljavao manje kao našeg savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada? I ne samo ljudska. U Sijarićevu svijetu pravo na sudbinu ima i ptica i koza i konj i hrt i bor i mukinja i brekinja. Prirodu, reklo bi se, previše tište njene tajne pa je prisiljena da nam povremeno pošalje pokojeg Ćamila kako bi se kroz njegove riječi izlanula i od toga joj odlanulo. Na Sijarićeva usta prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen”, zapisao je Marko Vešović, istaknuvši da su u Sijariću pripovjedač i pjesnik bili nerazdvojni i nerazdvojivi.
Iako je Sijarićeva naracija epski široka i razgranata, ona nije lišena lirskih naplavina koje njegovom proznom djelu osiguravaju jedan novi estetski kvalitet i dodatno ga strukturno i semantički produbljuju. “Lirizam u njegovom pripovjedačkom i, posebice, romanesknom opusu predstavlja sredstvo pomoću kojeg on želi da epsku sveobuhvatnost i historijsku lociranost svoje proze potisne u drugi plan, stavljajući nam time do znanja da je centar njegovih interesovanja ne čovjek u zajednici i historiji, već način na koji se zajednica i historija prelamaju i projektuju u svijesti čovjeka”, primijetio je Samir Hanuša. U tom vezu pripovijesti i pjesme, Sijarić je svijet Sandžaka, Bihora i Peštarske visoravni u literaturu uveo kao prostor bošnjačkog magijskog realizma.
Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Potekavši iz crnogorskog dijela Sandžaka, iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom i živom usmenom riječju, Sijarić je još kao dječak bio u prilici upiti pulsirajuću mozaičku sliku rodnog kraja. Priče i legende, vjerovanja i praznovjerice, običaji, anegdote, jezik, sve se je to akumuliralo u pamćenju mladog Sijarića, rođenog pripovjedača, da bi u plodnim kreativnim godinama koje su mu predstojale eksplodiralo u vidu obimnog i relevantnog književnog djela. Cjelokupno Sijarićevo pripovijedanje isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg je kao dječak izvlačio žive i čudesne slike, sinestezirane zvuke, mirise i boje, da bi ih pohranio u jezik.
Ovdje počinje i završava se suštinska veza između piščevog života i djela. Od gimnazijskih dana do svoje smrti, Sijarićevo mjesto prebivališta nije više nikada bio njegov rodni kraj. Ipak, sva ta događajnost koja je došla poslije dječaštva provedenog u rodnom Sandžaku nije uspjela da izbriše iz njegovog sjećanja duboko urezanu prasliku zavičaja. Cijeli taj kasniji život za Ćamila Sijarića, pričaoca i pisca, predstavljao je priliku da se kaže nešto o zavičaju.
U svom raznovrsnom i po značenju i obimu velikom pripovjedačkom i romansijerskom opusu, primjećuje Samir Hanuša, Sijarić je reanimirao i literarno zauvijek fiksirao vremenski i prostorno daleki i zagubljeni teritorij Sandžaka: njegove ljude i njihove čudne i neuhvatljive sudbine, njegovu historiju i legende, nacionalnu i vjersku isprepletenost i suprotstavljenost, veličanstvene slike zavodljive i surove prirode, običaje, jezik. Njegovo književno djelo je, kako to primjećuje Dejan Đuričković “svojom reprezentativnošću postalo sinonim Sandžaka, enciklopedija njegovog duhovnog i istorijskog života, književni rezime njegovih iskustava, obuhvatna, epska slika njegove narodne duše”.
Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru, u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine.
Izvor Stav