U selu Osredak kod Cazina u Bosni i Hercegovini prije rata živjeli su Bošnjaci i Srbi. Vremenom su se svi stanovnici srpske nacionalnosti raselili. Za sobom su ostavili crkvu i groblje, koje je bilo u sve lošijem stanju. Posljednjih godina crkvu i groblje renovira i održava muslimanska porodica.
https://youtu.be/H1kc5B2eehA
Mesud, njegova supruga i sinovi proteklih godina svaki slobodan trenutak koriste za obnovu crkve.
“Ovo je crkva koja je počela da se renovira prije četiri godine, bila je u fazi rušenja, da se nije krenulo sa obnovom već bi srušena bila. Onda se krenulo sa čišćenjem, saniranjem zidova, koji su se bili razišli, popucali skroz”, kaže Mesud Keranović
Nekada je radio na građevini i odatle iskustvo, ali kaže kako ga je volja da renovira ovu crkvu podstakla da nauči i neke poslove koje nije ranije znao.
‘Ipak je to njihova svetinja’
“Živim ovdje više od 40 godina i moji prijatelji, prije sveg zla što je bilo, rat i to što nas je snašlo, više nisu tu, pa dođu ovdje, stojimo, pričamo… A iza stoji ruševina, a to je ipak njihova svetinja”, nastavlja Mesud Keranović.
Ostali mještani iz sela nisu bili oduševljeni idejom, tako da su jedinu pomoć Mesudu pružili sinovi i supruga. Sinovi studiraju građevinu, tako da su, prije svega, ocu davali ideje.
“Na početku je sve bio fizički posao, tako da je bilo teško, a onda smo se susreli s betoniranjem. Bilo je dosta sitnih radova, preciznih poslova”, kaže Samir Keranović.
“Htjeli smo da ispadne najbolje što može, iako radimo prvi put. I kada smo došli do završnih radova, sve više se ubrzavamo, jer jedva čekamo da vidimo kako će ispasti”, rekao je Mensud Keranović.
Osim što donosi ručak, kad treba pomoć, radova se prihvati i Fatima.
“Pomagala sam i kad su dizali crijep, to je zahtijevalo malo više radnika, tako da sam i ja izašla ususret. Djeca su bila u školi, pa nije imao ko, i ja sam uskočila”, priča Fatima Keranović.
“Mesudovu ideju da renovira pravoslavnu crkvu podržale su njegove komšije, Srbi, koji su izbegli iz sela Osredak. Sada žive širom sveta i pomažu koliko mogu, uglavnom novčano”, javlja reporterka Al Jazeere Natalija Lučić.
Jedna od njih je i Radmila, koja godinama živi u Beogradu. S porodicom se upustila u ovaj projekat. Prikuplja sredstva od poznanika i komšija koji su, kao i ona, napustili domove. U stalnom je kontaktu s Mesudom, koji joj šalje fotografije i obavještava je kako napreduju radovi. A Radmila se trudi nekoliko puta godišnje i ode u rodni kraj.
Igrali se zajedno kao djeca
“Uvek smo fino tamo dočekani. Stvarno nikada nismo imali nekih neprijatnosti. I svaki put kad odemo, čovek se nekako još više veže. Obično budemo dva-tri dana, a kako ćemo ubuduće, videćemo. Sad nam je cilj da završimo crkvu, imamo još prozore i vrata, da to zatvorimo”, kaže Radmila.
Radmila za sada nema plan da se trajno vrati u Osredak, ali kaže, zbog sentimentalne povezanosti, uvijek ostane koji dan duže. Mesud, ipak priželjkuje njihov povratak.
“Volio bih da se svako vrati na svoje i da se život nastavi, jer ono što je bilo, zlo nikome ne treba i nikome nije dobro donijelo”, kaže Mesud.
Kaže da su se tu svi zajedno igrali kao djeca, bez podjela. I žali što ih je rat podijelio. Ali, nada se da će bar s nekima dočekati starost.
Izvor: Al Jazeera