Najznačajnija studija američkih reakcija na masovna ubistva širom svijeta, počev od masakra Armenaca od strane Turaka, do Holokausta, pa zločina Srba nad bosanskim muslimanima i etničkog čišćenja u Ruandi, zaključuje da svi ovi događaji imaju nesretne sličnosti:
“Uprkos praćanju medija američki političari, novinari i građani su veoma spori u dolasku do slike koja je potrebna da se spozna zlo. Prije ubistava, oni smatraju da učesnici neće počiniti nasilje. Vjeruju u pregovore bazirane na dobroj volji i tradicionalnoj diplomatiji. Kada ubijanje počne smatraju da civili koji pognu glavu neće biti ubijeni. Potiču na prekid vatre i doniraju humanitarnu pomoć.”
Ovo je gotovo savršen opis kako su se SAD ponašale u posljednje dvije godine dok su pokušavale da osmisle neku politiku koja bi okončala brutalni rat Assadovog režima protiv vlastitog naroda.
Autorica koja je pisala o američkim reakcijama na genocid i masovna ubijanja 2003. godine dobila je Pulitzerovu nagradu za knjugu “Problem iz pakla: Amerika i godine genocida”.
Deceniju nakon osvajanja Pulitzera ta žena je ambasadorica SAD-a u UN-u. Riječ je o Samanthi Power, dugogodišnjoj saradnici Baracka Obame, još od vremena kada je bio senetor iz Illinoisa. Power je svoju studiju genocida na 610 stranica nazvala “problemom iz pakla”, jer je upravo tim riječima tadašnji državni sekretar Warren Christopher opisao rat u BiH u odnosu na opcije koje su bile na raspolaganju SAD-u da bi zaustavile zločine Srba.
Jedna od zvaničnica sa kojima je Power razgovarala je i Susan Rice, koja kao viši zvaničnik State Departmenta odgovoran za Afriku, nije uradila ništa da se suoči sa genocidom koji se događao u Ruandi. Ona je citirala Rice, koja je rekla da nije bilo pametno nazivati događaje u Ruandi genocidom, a istovremeno ne raditi ništa, jer to može ugroziti šanse Demokratske partije na izborima za Kongres koji su se tada bližili. Rice je kasnije rekla da se ne sjeća da je dala takvu izjavu, ali ako je to i rekla, smatra da je izjava “neprilična, kao i nebitna”. Susan Rice je sada savjetnica Baracka Obame za vanjsku politiku.
Upravo na insistiranje Powerove Obama je 2012. godine osnovao Odbor za sprječavanje sukoba, a na njegovom čelu u prvih godinu dana bila je upravo pomenuta žena. Istovremeno broj mrtvih u Siriji je rastao. U protekle dvije godine Obama nije želio intervenirati u Siriji.
Ko bi? Zemlja se de facto raspada na džihadističke emirate i alavitske državice. Uz to poprište je sukoba grupa sklonih Al-Qaidi, koje podržavaju Katar i Saudijaska Arabija, protiv Hezbolaha kojega podržava Iran.
Ko god da prevlada u ovom ratu teško da će biti saradnik SAD-a, što je nevjerovatna zbrka za koju je čak i Irak iz 2006. godine bolja situacija. Ukratko, problem iz pakla.
Power, Rice i Obama danas se suočavaju sa izborima koji su mučili američku vanjasku politiku godinama ranije.
Mogu činiti ništa, dok se rat u Siriju produžava na treću godinu sa više od 100.000 mrtvih. Još veći problem je sada činjenica da Assadov režim ne samo da je prešao crvenu liniju korištenjem hemijskog oružja, nego je odmakao daleko od toga ubivši stotine neurotoksičnim gasom u predgrađu Damaska, sudoći po izjavi državnog sekretara Johna Kerryja. On je osudio te napade kao nešto što će “uzdrmati savjest svijeta i nešto što pobija sve moralne kodove”.
Učiniti ništa neće biti tretirano obzirno od strane historičara koji će pisati u istom maniru kao nekada Powerova.
Problem u Siriji sada nije samo što režim ubija svoje građane, nego i to što zanemaruje međunarodne norme upotrebom hemijskog oružja protiv civila. Čini se nepjmljivo da SAD kao garant međunarodnog poretka ne učini ništa.
Ali s kojim ovlaštenjima? Mala je šansa da će rezolucija UN-a odobriti vojnu akciju. Kada je bila ambasador u UN-u Riceova je vješto progurala rezoluciju koja je pokrenula vojnu akciju u Libiji 2011. godine. Sada Rusija i Kina skoro sigurno spremaju veto.
Rusija je jedan od rijetkih saveznika Sirije, a Rusija i Kina su generalno uzdržane od bilo kakve međunarodne intervencije, bez obzira o kakvom se nasilju radi. Ostaje samo mogućnost za unilateralnu akciju SAD-a.
SAD često krši suverenitet država kao što su Jemen ili Pakistan sa napadima koje izvodi CIA, pod izgovorom da se tako sprječavaju napadi na Sjedinjene Države. Istovremeno te države se ne žele obračunati sa teroristima koji predstavljaju prijetnju.
Ali reći da je sirijski režim prijetnja SAD-u je nemoguće, tako da unilateralna akcija SAD-a nije izgledna.
Reganova administracija je 1986. godine lansirala zračne napade na kuće libijskog diktatora Muamera Gadafija, ali tek nakon što su Gadafijevi ljudi izveli bombaški napad na disko u Berlinu, kada su ubijena dva američka vojnika. Nešto slično ne dešava se u Siriji danas.
Pošto UN nije odobrio akciju, a unilateralni napad SAD nije izgledan, šta uopće preostaje?
Privlačna opcija je model Kosova. Rat na Kosovu 1999. godine bio je isključivo zračna operacija u kojoj niti jedan američki vojnik nije ubijen. Cilj je bio da se srpske snage istjeraju s Kosova. Rusija je podržavala Srbiju, tako da nije bilo šanse za akciju koju bi odbrio UN.
U to vrijeme NATO je opravdao rat na Kosvu kao način “da se izbjegne humanitarna katastrofa”.
U četvrtak je britanska Vlada izdala saopćenje u kojem kaže da bi razlog za vojnu akciju u Siriji bila “humanitarna intervencija sa ciljem umanjenja ljudskim patnji time što bi se onemogućile dalje korištenje hemijskog oružja”.
Ali Britanski parlament glasao je protiv vojne akcije, što je veliki korak nazad za plan Obamine administracije da okupi neku vrstu koalicije za operaciju u Siriji.
U slučaju Kosova rat je vodila NATO avijacija. Kosovo je, naravno, u Evropi, a NATO je vojni savez fokusiran na Evropu, dok je Sirija na Bliskom Istoku, pa bi akcija NATO-a bila mnogo problematičnija.
(Avijacija NATO snaga djeluje u Afganistanu, ali samo zato što je jedna od zemalja članica, SAD, 11. septembra napadnuta od strane Al-Qaide bazirane u Afganistanu, što je bio okidač za Član 5, pravo na samoodbranu članica saveza.)
Ako zračni rat bude pokrenut u Siriji jedan scenarij može biti da Turska, član NATO-a, može potegnuti Član 5 jer je Sirija pucala na turski teritorij. Do sada, Turska je bila uzdržana u pokretanju Člana 5, ali hemijski napad mogao bi dovesti do ponovnog preispitivanja situacije kod Turaka.
Drugi izvor legitimiteta za napade može biti snažna izjava Arapske lige od utorka, u kojoj se kaže da je Assadov režim odgovoran za “gnusan zločin”. Arapska liga je inače nemoćan savez, koji je, čini se, iznenadio sam sebe podržavajući akciju protiv Gadafija. Ipak, Arapska liga nije podržala nikakvu vojnu akciju protiv Assada, iako neke članice pojedinačno potiču SAD da poduzmu akciju.
Teško je vjerovati da neka akcija protiv Sirije neće biti poduzeta, a najizgledniji je raketni napad sa američkih brodova u Mediteranu.
Takvi napadi neće dovesti u opasnost američke avione, jer Sirija ima značajnu protuzračnu odbranu. Takva operacija bi vjerovatno uključivala i Francusku, a dobila bi i zeleno svjetlo Saudijske Arabije, što bi bila neka vrsta međunarodnog legitimiteta.
