Mehmet Hamit (88) nastanjen u selu Ribnovo, na planinama Rodopi u Bugarskoj, važi za jedinu osobu na tom području koja zna da čita i piše osmanlijskim pismom. Hamit je kazao da je sam naučio ‘staro pismo’, kako tamošnji stanovnici nazivaju osmanlijsko pismo, rekavši da se ka osmanlijskim djelima usmjerio kako bi se obrazovao u vjerskom smislu i zbog nekadašnjeg nedostatka izvora informacija o tome.
Mehmet Hamit živi skromnim životom, a govoreći o osmanlijskom i turskom jeziku rekao je da ne misli da oba zna dobro, nego onoliko koliko je naučio iz knjiga i mogu mu poslužiti.
Mehmet Hamit i dalje obavlja post, koji nije prekidao od malih nogu, namaze klanja u džamiji, a ne propušta ni teravih-namaze. Uprkos poznim godinama, kada obavlja namaz ne koristi stolicu niti oslonjač. Kaže da više voli klanjati kaza namaz umjesto nafile, a u razgovoru i na postavljena pitanja često odgovara otvarajući knjige i čitajući iz njih hadise.
Mehmet Hamit strogo pazi što odijeva. Ručno izrađeni pojas omotan oko struka pričvršćuje kajišom koji se koristio nekada davno. Osim toga, oblači pletene čarape, pantalone od grupe tkanine, a turban koji nosi još od mladih dana gotovo da i ne skida. Kaže da su ibadeti sa njim 70 puta vrijedniji. Zbog odjeće koju nosi, a i zbog poznavanja osmanlijsko-turskog jezika, Mehmeta Hamita pojedini nazivaju ‘posljednjim Osmanlijom’.
Sve ‘važne stvari’ bilježi u svesku, u kojoj se nalaze i zabilješke iz knjiga koje čita. Hamit je kazao da je najveći problem muslimana današnjice želja da liče na nekog drugog, ističući kako svjedoči prizoru ummeta koji se udaljava od vlastite suštine. Mehmet Hamit kaže da u svojim svakodnevnim dovama najviše traži da na ahiret preseli sa imanom.
Dedo Hamit ima četvero djece i osmero unučadi. U selu, pored njega, još dvije osobe nose turban. Sva trojica su rođeni 1925. godine i uživaju veliko poštovanje okoline, kako zbog godina, tako i zbog činjenice da su posljednji predstavnici nekadašnjeg života.
