Samo teška vremena, mogu da izrode heroje i pokažu kome je do čega, koga i zbog čega za nešto stalo. U ovim teškim vremenima, samo najjači, oni bez straha, ljudi iz naroda, mogu da osjete trenutak bitnosti i da se izdignu iznad situacije pa i na nogama da prebole bolest, ali da budu sa svojim narodom.
Međutim, funkcioneri, kao da su se uspavali u cijeloj ovoj situaciji i čekaju da im neko riješi sve probleme, ili pak, da pandemija prođe, da prođe cio haos kako bi izašli iz svojih skloništa, neogrebani, netaknuti, svježi, da nastave tamo gdje su do sada bili. Navika je čudo, stanje je takvo godinama i dosta se tolerisalo, cio nemar, nerad, anksioznost funkcionera i foteljaša.
Navikli su oni, da su svi tu kad je nešto lijepo, svečano, onako sa merakom, u odijelima. Kad je teško kad treba da se zapne, obuču čizme, tad se ćuti, bježi u jazbinu, preži, čeka i pametuje, kako ono ne valja, ovaj ne radi a “ono” sjedi tamo i čeka da neko drugi sve riješi kako bi izbilo iz ćumeza, sjelo u fotelju i reklo “vala svaka mi čast”.
Strahovi su normalna stvar, svi ih imamo, bolest ne bira. Ali, možeš valjda, ako ne zbog drugoga, zbog sebe, da se pomjeriš sa mjesta i da u svom komšiluku vidiš, da li nekoj nani koja je u samoizolaciji treba nešto iz prodavnice, pekare, piljare, ako nizašta drugo nijesi kadar da uradis? Možeš li? Možeš li bar na fejsbuku da napišeš nešto pametno, podržiš neku akciju, ako ono nijesi kadar fizički nešto da pomjeriš sa mjesta? A možeš li? Možeš li da odeš do bolnice sa bidonom vode i kesom plastičnih čaša da napojiš sugrađane, komšije, braću? Možeš li? Možeš li da ustaneš iz kreveta u koji si zabio nos kao Noj glavu u pijesak, da uradiš nešto ne čekajući da te neko na to tjera? Očigleno da ne, jer, komoditet je čudna stvar.
Tako vjerovatno misle, da će kao i do sada, bude par dana, prođe, i onda se nastavi tako kako je i prije bilo.
Ali, ovoga puta, pali su na svim mogućim ljudskim, moralnim, komšijskim i svim drugim testovima. Ne svi, jer pojedini su zaista bolesni, i oni su ljudi. Ali, već dvije nedjelje nema nigdje žive duše da nešto kaže ili uradi. U trenutku kada je gradska uprava obezglavljena zbog bolesti gradonačelnika Biševca, direktori javnih preduzeća i funkcioneri očigledno uplašeni za svoje zdravlje čekaju da se “sve samo riješi”, misleći, riješiće to Rasim, što da se ja sekiram. A ni Rasim nije vanzemaljac, ne može ni on insan više da tegli pun šleper neradnika i bezbrižnika. Trči u Tutin, trči u Sjenicu, zovu iz Prijepolja, stigla donacija, idi ovamo, vozi tamo… Da je sreće, a biće je, pa nakon ovoga, da počisti neradnike, sasječe foteljaše utrnule po udobnim ležajevima kuća i na to mjesto postavi one koji zaslužuju i koji su se istakli ovih dana, ako ničim drugim, onda bar ljudskim odnosom prema narodu, a ima takvih i to puno.
A biće i to insAllah, prolazi i ovo, a vi iz troseda razmislite šta ste i koliko ste već izgubili.
B.M.