OPROSTI NAM RANJENA LJEPOTICE
Gledam te danima polurazrušenu i gromom ranjenu stara, ali ponosna ljepotice. Gledam te bespomoćnu i prepuštenu nemaru, nebrizi i ljudskoj bahatosti. Gledam te i zajedno sa kišnim nebom oplakujem tvoju tešku sudbinu.
Tvoji napukli zidovi kao ruke koje traže ljudsku samilost i saosećanje pružaju se prema našim zenicama i očekuju spas i pomoć. A ja ti sem tuge i bola od kojih mi srce puca ništa drugo pružiti ne mogu. Zajedno dijelimo isto osjećanje tragične nemoći pred onima u čijim rukama je tvoja sudbina.
Znam da mi mnogo više dugujemo tebi nego ti nama. Znam da si ti podigla nas, a ne mi tebe. Znam da si ti temelj naše prošlosti, ali i sadašnjosti i budućnosti. Znam da si ti naša zvijezda Danica čija svjetlost ako utihne, prestaće i smisao našeg postojanja. Znam stara, gorda hanumo da ako te izgubimo da ćemo biti zauvjek izgubljeni u prostoru i vremenu. I ako tebe ne sačuvamo sada – da za nas budućnost ne postoji.
Pet stotina ljeta ti ništa i niko nije mogao. Niti Paliđak sa upaljenim bakljama, niti ugarske katane, niti austrijski frajkori. I Karađorđe te zbunjeno gledao iako je stigao do same tvrđave. Ti si im se svima prkosno smijala u lice i odupirala, a kao odgovor – opet bi se začuo sa tvojeg minareta setni, milozvučni i bogobojazni avaz mujezina i ezana.
Zašto već mjesecima šutiš i trpiš stara oronula hanumo dok tvoj gizdavi stas oblivaju neprestane kiše? Zašto već mjesecima nema ezana sa tvog minareta? Zašto svi skrušeno i pognute glave prolazimo pored tebe bespomoćno te predajući hudoj sudbini.
Znam da i ti s njom tuguješ Hasan Čelebijo. Znam da si ljut na nas veliki vakife, jer ti si u budućnost našeg šehera uložio svo svoje blago i amanet da čuvamo tvoje zadužbine, a mi od tebe i tvojeg djela zasramljeni okrećemo glavu. Na santrače tvog mezara pored džamije prislonjene već mjesecima stoje betonom umrljane daske i neizvjesna sudbina. Ti si efendijo sa svojim vakufom stvarao Jeni Bazar na temeljima islama, a mi to ne čuvamo.
Samo ako ostaneš stara ljepotice kakvom te vijekovi poznaju i budućnost će se pokloniti pred tobom. Po tebi i nas prepoznaju. Ako promjenimo tvoj lik ni mi više nećemo biti ono što smo sa tobom bili. Budućnost će se postidjeti od nas.
Sačuvaćemo te stara, prkosna hanumo. Izliječićemo teške, otvorene rane na tvom minaretu. Izvidaćemo duboke brazde, tvoje staračke bore na tvojim zidovima. Ti moraš ponovo zablistati u svom starostavnom sjaju i ljepoti. Jer znamo dobro ono što i ti znaš: Ne bude li tebe – neće biti ni nas.
Esad Rahić