Sandžački muftija Muamer Zukorlić je pozvao i 12.09.2011. godine održao „Svebošnjački sabor Sandžaka“ na kome su donesene dvije deklaracije, jedna o diskriminaciji u Sandžaku i jedna o Narodnom vijeću Sandžaka. Taj događaj će dodatno uzburkati međunacionalne odnose u BiH i Srbiji, posebno zbog toga što je uslijedio u vrijeme dok se rješavaju teški problemi uspostave vlasti i reformi u BiH, te u vrijeme daljeg zaoštravanja političkih sukoba na sjeveru Kosova i na jugu Srbije. Na sjeveru Kosova se zvecka oružjem jer režim u Beogradu ne dozvoljava da vlast iz Prištine kontrolira granicu sa Srbijom. Na jugu Srbije, Albanci demonstriraju zahtijevajući da beogradska vlast prizna diplome Univerziteta u Prištini i udžbenike na albanskom jeziku.
Tačne su konstatacije o ugroženosti Bošnjaka u Sandžaku. Međutim, svi oni koji ukazuju na taj problem, nemaju iste političke motive. Razlikuju se po nivou političke zrelosti da se o pitanju ugroženosti Bošnjaka Sandžaka djeluje sa efektima uspješnog, za principe nacionalne jednakoporavnosti i trajnog mira korisnog rješavanja vrlo složenih međunacionalnih i međudržavnih odnosa na Balkanu. Ne mogu se rješavati međunacionalni odnosi ni u jednoj od balkanskih država, bez implikacija na odnose među državama u kojima tretirane nacije postoje.
Ima argumenata za sumnju u političku zrelost, kompetentnost i legitimnost sandžačkog muftije Muamera Zukorilića u pogledu rješavanja složenih pitanja od značaja za ljudska, nacionalna, kulturna i univerzalna ljudska prava i slobode Bošnjaka u Sandžaku. On priprema pobunu Bošnjaka Sandžaka protiv beogradskih vlasti, metodama „neposlušnosti“ i „masovnih protesta“, što asocira na pobune naroda protiv režima u više muslimanskih zemalja od početka 2011. godine, ali i na prijetnju pobunom („sarajevskim proljećem“) koju je, reisu-lulema Mustafa ef. Cerić, blizak Zukorliću, nedavno izrekao povodom rasprave o vjeronauci u sistemu obrazovanja Sarajevskog kantona. Reis Cerić je posebnim saopćenjem za javnost ohrabrio Zukorlića, dajući mu „punu podršku“. Inače, Zukorilić u svom političkom djelovanju, instrumentalizirajući IZ, „kopira“ poznata događanja i činjenice iz procesa disolucije bivše SFRJ. U tom smislu bitno je osnivanje BANU i donošenje Deklaracije Narodnog vijeća Sandžaka za izradu „programa nacionalnog opstanka bošnjačkog naroda“, što je slično ulozi SANU u izradi poznatog velikosrpskog Memoranduma. Aktivnosti radi osnivanja sandžačkih predstavništava u Briselu, Sarajevu, Istambulu, Vašingtonu…su Zukorlićevo „kopiranje“ političke prakse Milorada Dodika, koji je već uspostavio predstavništava RS-a izvan BiH i političke prakse Dragana Čovića i Bože Ljubića koji u Briselu, Vašington … uspostavljaju predstavništva Hrvatskog narodnog sabora.
Ranije analize su upućivale na zaključak da je Zukorilić negativan lik u očima srpskog naroda, ali da je pozitivan lik u očima srbijanskih obavještajnih službi. Srpskim ekstremistima je nužna afirmacija stava da zajednički život Srba, Bošnjaka i Hrvata nije moguć. Oni, u svojim sredinama, upravo to dokazuju, pored ostalog i propagandnim tumačenjem Zukorlićevih političkih aktivnosti. Sumnja da se Zukorlićeve aktivnosti usmjeravaju od strane srbijanskih obavještajnih službi, indiciraju i dokumenta objavljena putem Vikiliksa da je Zukorlić u dobrim odnosima i da sarađuje sa srbijanskim predsjednikom Tadićem i ministrom odbrane Šutanovcem. Oni podržavaju i Dodikovo djelovanje s ciljem produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Srba, što također ima karakter velikosrpskog nacionalističkog dokazivanja da Srbi i Bošnjaci ne mogu živjeti zajedno, te da je zbog toga nužna podjela BiH. Istina, razlikuju se „polutransparentni“ modaliteti Tadićeve podrške Dodiku u odnosu na „netransparentne“ modalitete Tadićeve podrške Zukorliću.
Upućeni u metodologiju srbijasnkih obavještajnih službiznaju da one djeluju po nalogu najviših političkih autoriteta, s ciljem da unutar država i naroda koje žele oslabiti i/ili uništiti, prvo izazovu krize, a da se zatim upravlja već izazvanim krizama. Za takvu usmjerenost srbijanskih obavještajnih službi postoji autoritativnost političkog faktora koji donosi odluke o tome. Također, postoji organiziranost obavještajnih službi koje lojalno djeluju premanalozima takvih političkih autoriteta.
Pokazuje se da nije moguća stabilizacija međunacionalnih odnosa u BiH bez stabilizacije odnosa između Bošnjaka i Srba u vezi sa statusom Sandžaka u Srbiji. Djelovanje na destabilizaciji prilika u Sandžaku, znači djelovanje na usložavanju prilika u BiH. U okviru političke strategije podrivanja BiH, srbijanska politika svojim nepravednim odnosom prema Bošnjacima Sandžaka,izaziva bošnjačke aktivnosti protiv beogradskog režima, a kada se takve aktivnosti dogode, upotrebljavaju ih propagandnim i drugim metodama specijalnog rata, upravo s ciljem produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Srba u BiH, Srbiji … čime se želi dokazati da zajednički život ljudi različitih nacija i vjera u BiH, nije moguć.
Naspram takvog djelovanja, treba objašnjavati i dokazivati da je zajednički život ljudi različitih nacija i vjera u BiH, moguć i nužan. Iz toga proizilazi pitanje: Kako se odnositi prema Dodikovim, Čovićevim, Zukorlićevim … aktivnostima čija je rezultanta, ustvari poruka da život ljudi različitih nacija i vjera u BiH nije moguć? Kako se odnositi prema Zukorlićevim najnovijim inicijativama, s obzirom da iste direktano utječu na političke procese unutar BiH i na odnose BiH i Srbije?
Nedostaje argumentirana analiza „diskriminacije i represije“ srbijanskog režima nad Bošnjacima Sandžaka, posebno zbog toga što Zukorlić ističe da su aktivnosti za autonomiju Sandžaka uslijedeile nakon „poslednjegtalasa diskriminacije i represije“. Narodno vijeće Sandžaka, praktički je odlučilo da poduzme korake s ciljem „internacionalizacije“ ugrožanog položaja Bošnjaka u Sandžaku, tako da će buduća obraćanja te institucije biti prema narodu Sandžaka i međunarodnoj zajednici, a ne prema beogradskom režimu. Od međunarodne zajednice Zukorlić traži da u Sandžaku angažira posmatrače, dok reis Cerić nagovještava svoje obraćanje „relevantnim institucijama u muslimanskom svijetu“. U vezi s tim je i nagovještaj da će Narodno vijeće Sandžaka poduzeti mjere radi formiranja„Izvršnog vijeća Sandžaka“, što bi bila paravlada sa resornim sekretarijatima, odnosno ministarstvima. Prema tome, Narodno vijeće Sandžaka je donijelo krupne odluke da se u institucijama Srbije neće boriti za poboljšanje položaja Bošnjaka, već da će svoju borbu organizirati putem paradržavnih institucija. U pogledu osporavanja suvereniteta države Srbije, navedene odluke su „kopija“ odluka po kojima su 1991. godine i kasnije uspostavljene paradržavne institucije pod kontrolom antibosanskohercegovačkih nacionalista – velikosrpskih (srpske općine, SAO, RS) i velokohrvatskih nacionalista (HZH-B, HRH-B, Hrvatska samouprava, Hrvatski narodni sabor), putem kojih se osporavao i dalje osporava teritorijalni integritet i suverenitet države BiH.
Kada je rješavana makedonska kriza, pred Ohridski sporazum, bilo je albanskih inicijativa da se u Makedoniji uspostavi albanski entitet po utoru na srpski u BiH. Tada je rečeno da uspostava entitetskih tvorevina u ostalim balkanskim državama ojačava poziciju Republike Srpske u BiH. Da li treba izostaviti sličan zaključak u odnosu na paradržavne forme u Srbiji, ako se zna da bi „punom podrškom“ istima kako to već čini reis Cerić, ustvari ojačali paradržavne forme djelovanja protiv integriteta i suvereniteta države BiH?
Aktuelne političke i državne autoritete BiH, Zukorlić je doveo u vrlo osjetljivu pozicijuda se izjasne o tome da li podržavaju paradržavne forme organiziranja Bošnjaka u Srbiji. Ako bi se dala podrška Zukorlićevim aktivnostima, državni i politički autoriteti BiH koji su gradili svoj politički identitet na suprostavljanju paradržavnom organiziranju Srba i Hrvata, izgubili bi taj identitet i više nikada ne bi mogli kritikovati paradržavne aktivnosti koje su se u BiH događale, koje se događaju i dan – danas, a izvjesno je da će se događati ubuduće. Borba za integritet i suverenitet BiH treba da bude borba protiv paradržavnih formi organiziranja i djelovanja, tako da se isti kriteriji u vezi takvih problema moraju primijeniti i za pokušaje paradržavnog organiziranja u Srbiji. Ne smije se dogoditi da politički i državni autoriteti BiH podrže nelojalnost Bošnjaka prema državi Srbiji, što je Zukorilić jasno nagovijestio: „… građanski neposluh i protesti samo će potvrditi da Beograd nema utjecaja na naše građane, da ovdje nemaju autoritet i da građani Sandžaka nisu lojalni Beogradu. To znači da odluke Beograda neće važiti za građane Sarajeva. Narodno vijeće Sandžakasada je jedininilegitiman organ koji predstavlja građane Sandžaka svih nacija i vjera te ono može donijeti takvu odluku.“ Ako to treba učiniti, ondase mora biti sigurnim da su iscrpljena sva druga sredstva borbe, te da sredstva borbe za prava Bošnjaka u Sandžaku neće proizvesti štetu u BiH, kojom se ne bi mogao opravdati rezultat borbe za prava Bošnjaka u Sandžaku. Odnosno mora se imati jasna predstava o mogućim posljedicama. Ni sredstva borbe u BiH ne smiju proizvoditi štetu po Bošnjake Sandžaka, posebno ako se tom štetom nebi mogli opravdati rezultati koji se po tom osnovu postižu u BiH. Iskustva u tom pogledu treba crpiti u političkoj praksi predsjednika Alije Izetbegovića, tokom rata. On je, tada, u odnosu na Sandžak djelovao vrlo pažljivo, iz tri osnovna razloga: (1) nepromišljeni potezi iz Sarajeva su mogli izazvati dodatne genocidne aktivnosti velikosrpskg režima da pokrene vojnu ofanzivu radi pokolja i progona Bošnjaka Sandžaka; (2) zbog prekida komunikacijskih veza između slobodnih teritorija u BiH i Sandžaka, institucije BiH nisu mogle ništa poduzima u smislu direktne i konkretne pomoći ugroženim Bošnjacima Sandžaka; (3) politički kapaciteti i razni resursi BiH su bili apsorbirani u rješavanju složenih ratnih problema u najtežoj ratnoj situaciji.
Pri sagledavanju tih problema, treba imati u vidu slijedeće: (1) BiH je priznala državu Srbiju; (2) BiH treba brinuti o društvenom i političkom položaju Bošnjaka u susjednim i drugim državama; (3) pri angažiranju BiH za rješavanje problema Bošnjaka u Sandžaku ne smije se dovoditi u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije; (4) pri angažiranju BiH na afirmaciji i zaštiti Bošnjaka Sandžaka, moraju se poštovati općeprihvaćeni principi međudržavne saradnje; …
Zato je važno da državni i politički autoriteti u BiH, u raznim povodima pozivaju srbijanske vlasti da poštuju i osiguraju prava Bošnjaka u Sandžaku, a da bošnjačkom narodu u Sandžaku poručuju da bude lojalan državi Srbiji.
Sigurno je da će razni društveni i politički faktori Srbije i srpskog naroda reagirati na Zukorlićeve aktivnosti u vezi sa deklaracijama koje je donijelo Narodno vijeće Sandžaka, kao i u vezi njegovih izjava putem medija. Postavlja se pitanje: Šta se kao posljedica srbijanskog reagiranja može očekivati u Sandžaku, a šta u BiH?
- SUTRA
IZETBEGOVIĆ: ZUKORLIĆ JE REALIZATOR POLITIKE KONFLIKTA
