U svojoj, sada već dvodecenijskoj “karijeri”, Zukorlić je kontinuirano, pod naslovom jedinstva Bošnjaka, radio na na razbjanju Bošnjačkog tijela. Uočljivo je da se u svim međubošnjačkim sukobima on pojavljuje stalno, kao konstanta, a drugi akteri sukoba se smenjuju. Sredinom devedesetih nakon „uspješno“ završenog obračuna sa Hajrom Tutićem preuzeo je Islamsku zajednicu kao snažan resurs i mehanizam za generisanje dolazećih sukoba.
Po starom provjerenom pravilu prvo je krenuona svog mentora Sulejmana Ugljanina optužujući ga da želi uzurpirati vjeru i Islamsku zajednicu u političke svrhe. Kao ključni razlog naveo je dokidanje prakse da se kroz džamijske odbore Bošnjaci pozivaju za koga će glasati na izborima. Koliko je ostao doslijedan u odbraniovog stava govori njegovo političko djelovanje svih ovih godina, a kulminacija jeste njegova kandidatura za predsjednika Srbije.
Poslije dugog i iscrpnog „rata“ sa Ugljaninom pod plaštom ahmedije i autonomnosti Islamske zajednice, čuvajući njen dignitet od političkih uticaja, Zukorlić vrlo otvoreno podržava političke stranke kako na lokalnom tako i na državnom nivou. U zvaničnim i nezvaničnimposjetama u istoj toj Islamskoj zajednici koju je on “čuvao” od političkih uticaja redaju se predsjednici stranaka, politički predstavnici, državnici, diplomate kao i predstavnici nevladinog sektora.
On se svima nudio kao kakva udavača i nastupao je sa gornje pozicije jer mu je sagovornikovo poštovanje ahmedije koju je nosio i zloupotrebljavao to omogućavalo. Njegova nezasita pohlepa, vlastoljublje i ljubav prema moći i da bude u društvu moćnih doveli su do toga da je sebe smatrao savršenim pa je zbog te svoje „savršenosti“ uspeo da se posvađa sa svim svojim “manjkavim” prijateljima. Nizneprijatelja koje je sam sebi stvorio, a ne rijetko i izmislio, prilično je dugačak. Nakon mentora Ugljanina, slijede sukobi sa Rasimom Ljaićem, Borisom Tadićem, Čedomirom Jovanovićim,Dzemailom Suljevićem, Fevzijom Murićem,Tarikom Imamovićem, Mirsadom Đerlekom i naposletku Emirom Elfićem i Šerifom Marukićem.
Danas Muamer Zukorlić u svom sopstvenom perfekcionizmu i samoljublju nema prijatelja niti u jednoj političkoj partiji, nevladinoj organizaciji, međunarodnim faktorima, a najvažnije od svega, pametni bošnjački narod ga je prozreo i više ga ne podržava niti bilo šta što on kaže uzima za ozbiljno. On je to shvatio i sad patetičnim izjavama i slatkim riječima želi da izazove sažaljenje, da se predstavi kao žrtva nebi li još malo produžio iluziju u kojoj je on kao glavni svega što je bitno za Bošnjake.
U posljednjih nekoliko dana jedinsvo je riječ koju je Zukorlić najviše puta izgovorio, a nejedinstvo je njegovo najveće djelo.
Zar je moguće da svi ovi ljudi nisu dobri, a da jedino on valja?
Mislite o tome…
