Muniba Muminovića zvanog Brka, još od 1997. godine redovno su sretali u Tuzli svakog 11. u mjesecu. Stajao bi na čelu protestne kolone srebreničkih majki, držeći neki od jastučića s izvezenim imenima njihove ubijene djece. Svejedno mu je bilo čije je ime na jastučiću.
– Ne znam ja ko je izvezao imena ove moje djece, jer im je i majka ubijena. Možda je neka od rođaka, šta znam. Ja sam ti sam, sam kao pustinjak, sam… – govorio bi kada sretne ljude, redovno suzama zalijevajući svaku izgovorenu riječ.
Obradovao se kada su ga jednog dana zamolili da svoju životnu priču ispriča za novine. Odmah je pristao. Hoće da i on kaže svoje, „a ne samo žene da kazuju“, prokomentirao je. I odmah počeo! Pričao je ono što smo već Bog zna koliko puta čuli: „Moj Nedžad, moj Mensur, moj Mustafa, moj Redžep… Danas bih ja imao snahe i unučad da su živi… Strijeljali ih dušmani, neka puste mene da im sudim, da Bog da da oni žive ovako kako i ja živim…”
Tu je zastao, zakrvaviše mu se oči, zatresoše se brada i ruke.
– Svi govorite: Majka, majka. A otac? Šta je otac? Zar oca ne boli isto kao i majku – kriknu, zgrabi onaj svoj ceger koji je redovno nosio sa sobom i ode.
Kada je 2008. godine ukopao sinove Nedžada i Mensura, žalio se da “truhne unutra”. Zdravstveno, bio je sve lošiji. Teško se kretao i, uglavnom, hodao je pomoću štapa, a i nervi su mu podobro počeli tanjiti. Pri svakom susretu s poznatim licima plakao bi. Kazao bi da je to nešto jače od njega. Odavao je sliku teškog starca, premda je imao daleko manje godina.
Dvije godine nakon što je ukopao Nedžada i Mensura identificirana su i druga dvojica Munibovih sinova, Mustafa i Redžep. Već je tada, pričaju, bio skoro “skrenuo s pameti”. Prestao je dolaziti i na proteste. Ljudi bi ga u Kladnju nerijetko viđali na ulici kako hoda i priča sam sa sobom, razgovara s mrtvim sinovima, sa suprugom… A onda je tri mjeseca prije nego što je Mustafu i Redžepa trebao spustiti u mezar u Potočarima, u trenutku teškog rastrojstva presudio sam sebi. Munib Muminović, u kriku zbog ovozemaljske nepravde, zbog boli koju nije mogao da trpi, zbog užasa koji je razdirao njegovo krhko tijelo i dušu, uvečer, na sveti muslimanski dan petak, 23. aprila 2010. godine, objesio se u kladanjskoj džamiji!
Tako je, čini se, htio da odgovori svima. Onima koji su ga mučili tokom agresije i genocida, kao i onima koji su mu poslije rata sipali sol na ranu, na svim stranama.
Kakva je to bol razdirala rahmetli Muniba da se, što je gotovo nezabilježeno u historiji muslimana, ne samo bosanskih, već i onih u svijetu, objesio u božijoj kući, ne može razumjeti niko. A zar je iko mogao razumjeti bol Srebreničana?
Možda bi ovdje bilo najbolje zašutjeti…
Niko to ne može razumjeti, osim srebreničke majke koje su, kao i Munib, ukopavale svoje sinove. Jedna od njih, Munibova komšinica iz Bajramovića kod Srebrenice, izgubila je trojicu sinova i muža. A koliko je takvih i sličnih priča pod ovim bosanskim nebom, niko nije tačno zabilježio.
Pitao se, šta je sa očevima koji su doživjeli da nakon agresije po bosanskim brdima traže kosti svoje djece, umjesto da šetaju njihovu djecu, unuke… Žalio je i što svoje sinove nije imao priliku da zamjeni pred streljačkim vodovima zločinačkih jedinica vojske i policije Republike Srpske.
Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu prof. dr. Hilmo Neimarlija kazao je svojevremeno kako je slučaj Muniba Muminovića presedan.
“Ni u BiH, ali ni u svijetu nije zabilježeno samoubistvo u džamiji. Njegov čin je izraz najveće moguće pobune protiv nepravde i žalosti žrtve. To svjedoči i o metafizičkoj nepravdi kad čovjek odluči da sebi oduzeme život na najuzvišenijem mjestu, koje strogo zabranjuje samoubistvo”, izjavio je profesor Neimarlija.
Profesor Neimarlija motiv za ovu stravičnu odluku dede Muniba pronalazi i u gotovo svakodnevnim provokacijama i izrugivanjima žrtve.
Munib Muminović nije mogao izdržati. Nije se mirio s nepravdom koju je kroz teški život morao da trpi. Dijelom zbog zločinaca, a dijelom zbog nepravde koja toliko boli žrtve genocida, zločina diljem BiH. Za osvetom taj tihi bosanski čovjek nije posegnuo. Osvetu je prepustio Bogu. Na ovom svijetu, kao iz prezira, gađenja, unatoč svemu, nije više želio da bude.
“Naletolsun, prokleti bili”, kao da čujemo njegov glas.
Svoj život Munib je položio je na oltaru istine koju Srebrenica i Bosna i Hercegovina još uvijek nisu dočekali. A i malo je izgleda da ikada hoće. Dok se sjećamo Srebrenice, sjećajmo se i dede Muniba i hiljada drugih naših bosanskih očeva i djedova koji su nevini patili zbog zločinačkog nauma.
PROKLETI BILI SVI KOJI NEGIRAJU SREBRENICU.
Muminović (Munib) Mustafa (1965), 30 godina
Muminović (Munib) Redžep (1963), 28 godina
Muminović (Munib) Nedžad (1974), 21 godinu
Muminović (Munib) Mensur (1978), 17 godina.