Posljednjih dana, mjeseci, pa i godina dosta se pričalo i pisalo o kontroverzim postupcima pojedinih crkvenih velikodostojnika. Telegraf otkriva da li je “po božanskim zakonima” dozvoljeno da popovi voze “audije”, da se druže s istopolnim osobama, da maze maloljetnike i žive u zdanjima optočenim zlatom.
Episkop pravoslavne crkve, narodski rečeno vladika, ne smije da se ženi ni da jede meso, a kao monah trebalo bi da se drži zavjeta siromaštva i poslušnosti. Preciznije, sudeći prema riječima uglednih teologa i historičara religije, svih zavjeta kojih se drže monasi (prim. aut. oni koji su se odrekli života u svijetu) trebalo bi da se drži i vladika.
Osnovna tri zavjeta koja polažu monasi, i koja ih razlikuju od ostatka sveštenstva su bezbračnost, zavjet poslušanja i zavjet siromaštva.
Ovih, a naročito posljednjeg zavjeta, kako praksa pokazuje, ne drže se svi. Najbolji primjer je veleljepna vila od 1.000.000 eura, u kojoj se donedavno baškario vladika Vasilije Kačavenda.
– Monasi ili ti “crno duhovenstvo” polažu zavjete bezbračnosti, poslušanja i siromaštva Hrista radi, živeći anđeoski zavjet. Zavjet bezbračnosti ne treba objašnjavati kao ni zavjet siromaštva. Mislim da je tu sve jasno – počinje priču za Telegraf teolog Radmila Vojinović.
– No, čini mi se da bi zavjet poslušanja možda trebalo malo pojasniti. Riječ je o počinjavanju volje monaha autoritetu volje Božje, prije svega kroz vršenje Božjih zapovjedi ili, rekla bih, onoga što bi trebalo da bude glas savjesti svakog pojedinca – objašnjava Vojinovićeva.
Što se hrane i pića tiče, monasi ne bi smjeli da jedu meso i da budu neumjereni u piću. Izuzetak, međutim, predstavlja riba. Nju smiju da jedu, iako ima mnogih vladika koji je vjerni monaškim zavjetima ipak izbjegavaju.
Monasi bi trebalo i da žive izolovano od građanstva. No, nisu u obavezi da se osame poput velikomučenika ili svetih otaca. To niko ne zahtjeva od njih.
– Stvar je volje pojedinca da li će poput nekih monaha na Svetoj Gori živjeti usamljenički život izolovan od svijeta u nekoj pećini – počinje priču za Telegraf istoričar religije Živica Tutić.
– Monasi nisu u obavezi da vode takav način života. No, svakako nije uobičajeno ni da se “miješaju” sa građanstvom. Otud se rijetko mogu vidjeti takozvani “gradski pravoslavni manastiri”.
Kod “bijelog duhovenstva” pomenutih vrsta ograničenja nema. Pop ne mora da se zavjetuje na siromaštvo, kao ni na poslušnost u onom smislu, u kojem se na njega obavezuje monah. On je zapravo obavezan na manje dominantan – zavjet skromnosti, a što se stupanja u bračnu zajednicu tiče, čak je i u obavezi da se oženi ukoliko želi da dobije parohiju.
O tome, međutim, da li bi svešteniku trebalo da se dozvoli da stupi u drugi brak u novijoj crkvenoj historiji ima više stanovišta.
– Nakon razvoda ili smrti popadije, popu ne bi trebalo da bude dozvoljeno da se ponovo ženi – objašnjava Tutić dodajući da jedini način na koji bi drugi brak kod popa mogao da prođe je da episkop “zažmiri” na njegovu drugu ženidbu, ili eventualno da ga pošalje u neko udaljeno selo.
Opće je poznato i da sveštenici mogu da se zamonaše nakon smrti svoje supruge, ili čak i tokom braka, i to zajedno sa suprugom.
– Ovakvih primjera u srpskoj historiji ima sijaset – nastavlja priču Tutić dodajući da je prije 15-ak godina upoznao sveštenika, koji se zajedno sa suprugom zamonašio.
– Nakon što su izveli svoju djecu na put, oboje su riješili da se zamonaše, i to su i učinili. Jedini uslov bio je da žive u različitim eparhijama, i da se ne viđaju tako često – završava priču Tutić.