Sedamdeset hiljada ljudi bez novca, hrane i vode luta Srbijom, a jedina želja Evropa

BEOGRAD – Beograd i Srbiju zatekao je ovih dana veliki talas migranata koji preko te zemlje žele u Mađarsku i dalje u zapadnu Evropu.
Desetine, stotine ljudi leže u izgaženom hladu parka između autobuske i željezničke stanice u Beogradu. Nisu ni turisti ni domaći putnici: od svih se razlikuju po tome što nemaju kofere, samo kakav manji ruksak. Ili tek mobitel i nešto novca u džepu. Prži 38 stepeni Celzijusovih, ali jakne dugih rukava što vise na ogradi pokazuju da su spremni na dug put.
“Jako sam umoran. Već tri dana ovdje spavam”, kaže Omar, 20-godišnjak iz Alepa u Siriji. Na putu je već tri godine, ako računa vrijeme u izbjegličkom kampu u Turskoj.
Najbrojnije su grupe mladića, ali tu su i stare žene u maramama, čitave porodice s malom djecom sjede pod drvećem, okruženi gomilama smeća. Bijeli, crni, Arapi, nešto malo Azijaca. Svi su mirni i tihi. Dvoje djece se zatrči, zakratko: pokorno se vraćaju, otac ih je pozvao.
“Migranti oko autobuske stanice samo su vrh ledenog brega”, objašnjava Radoš Đurović iz Centra za azil. “Migranti su posvuda u Srbiji, od južne granice s Makedonijom i severne s Mađarskom, oko beogradske stanice samo su oni koji nemaju novca za spavanje u hotelima i hostelima.
Idućeg jutra u hotelu s tri-četiri zvezdice u centru grada umesto očekivanih backpackera, salu za doručak ispunile su porodice iz Sirije i Avganistana. Građanski odeveni, kao na opuštenom turističkom proputovanju. U Srbiju dnevno dolazi oko 2.000 migranata, od početka godine kroz zemlju je prošlo oko 130.000 ljudi”, kaže Đurović. Procjenjuje se da ih je u ovom trenutku više od 70.000. Migrantima u parku gradske vlasti Beograda osigurale su nekoliko cisterni s pitkom vodom, nekoliko pokretnih toaleta i ništa više.
“Ima mesec dana da su se počeli sakupljati u parkovima oko stanice”, kaže Peđa Milosavljević.
“Iz Beograda idu prema Subotici, možeš ih videti kako pešače uz cestu. Tamo će pokušati preći granicu s Mađarskom, koja je podigla zid uz granicu. Neće uspeti. Ali, kad su ljudi odlučni da se dokopaju boljeg života, ništa ih ne može zaustaviti. Jedino će krijumčarima povećati zaradu, jer će prebacivanje postati skuplje”, objašnjava Đurović. Nevladine organizacije migrantima ponekad podijele nešto hrane ili higijenskih potrepština. Visoki tip u kratkim hlačama i sa zlatnim lancem oko vrata, očito domaći, razgovara s jednom grupom. Nakon pola sata vidimo da visoki odlazi iz parka, a desetak ljudi kreće za njim, nekoliko mladića, dvoje djece i tri žene s crnim maramama. Očito su se dogovorili. Taksistima je zabranjeno voziti migrante, policija ih zaustavlja i šalje na sud.
Nepomične žene

Preko puta su javna montažna garaža i drugi park. Dalje u parku tri žene s crnim maramama i u tradicionalnim tamnim haljinama jedine sjede na brdu kofera. Nepomične su, ćute i gledaju pred sebe. Oslovljavamo mladića pokraj njih, ali on zove drugoga koji bolje govori engleski: Ahmad je nešto kao neformalni vođa grupe, iz Sirije i Iraka su, jedan je iz Egipta. Dvije noći spavaju u parku. Najgore im je bilo u Makedoniji, tamo ih je policija pendrecima tjerala, Ahmad nam pokazuje modrice. Tri sedmice im je trebalo iz Turske do Srbije: nedjelju dana su u Turskoj čekali na brod za Grčku, zatim su dva dana bili u Makedoniji, a sada dva dana u Srbiji.
“Gdje idete?”
“To je teško reći”, smijući se kaže Ahmad, 30-godišnjak svijetle puti s naočalama, bradicom i crnim šeširićem. Brat mu je u Finskoj i savjetovao mu je da bi najbolje bilo da pokuša u Njemačkoj.
“Izgledam kao oni, to bi mi možda moglo pomoći”, kaže ovaj irački hipster. U Bagdadu je završio fakultet, ima magistarski iz bibliotekarstva.
“Ali Bagdad nije mjesto za život. Želim mir”, kaže.
“Znam da mi neće biti lako”, dodaje s mješavinom nade i fatalizma.
“Ti imaš pasoš, možda bih mogao s tobom…”, s malo nade pokušava i odustaje prije nego što je rečenicu izgovorio do kraja. Pokraj invalidskih kolica mlada žena igra se s dvogodišnom djevojčicom. Dolaze policija i hitna pomoć, neki je taksist okrznuo autom neko dijete iz parka. Ne smanjuje se red pred česmom na kojoj ljudi peru ruke, noge.
“Ja želim u Njemačku, studirati IT”, jasan je Heshmat Samat, tanak mladić izrazito crnih očiju. Ima 16 godina. Avganistanac je, rođen u Iranu, u izbjeglištvu. Sličnu priču ima i njegov prijatelj Navip Ahmad Azim: “Roditelji su mu prije 20 godina pobjegli iz Avganistana u Teheran. Tamo nema posla ni za roditelje”. Sad su oni ostavili roditelje i krenuli na Zapad. Navip želi biti pilot.
“Želim imati lijep život, želim svoju porodicu u lijepom gradu. Sve samo ne rat”, kaže Navip.
Balkanski put do obećane Evrope: Turska, Grčka pa Srbija i Mađarska

Iz Turske morskim putem u Grčku, zatim do granice s Makedonijom, ilegalno uz pomoć krijumčara prepješače granicu, zatim vozom ili autobusom do srpske granice. Ponovo ilegalno pređu granicu, a potom se upute prema sjeveru i granici s Mađarskom. Oko 100.000 migranata je trenutno u Grčkoj. U Makedoniji smiju boraviti 72 sata. U Srbiju ulaze kod Preševa iz Makedonije, izlaze kod Kanjiže u Mađarsku.

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO