Decenijama je Yasser Arafat Palestincima predstavljao simbol borbe za nezavisnost, a 10 godina nakon njegove smrti i dalje je nacionalni heroj za palestinski narod koji i dalje očekuje svoju državu, piše AFP.
Kada je umro 11. novembra 2004, bio je predsjednik Palestinske samouprave s vrlo nejasnim statusom.
Deset godina kasnije, njegov nasljednik Mahmoud Abbas dobio je u Ujedinjenim narodima status posmatrača, ali činjenica je da Palestinci i dalje čekaju državu, 66 godina nakon utemeljenja Izraela.
“Arafat je nacionalni simbol jer nikad nije posustajao i posvetio je život borbi za nezavisnu državu“, ocjenio je Nathan Brown iz centra Carnegie.
Do posljednjih dana, u svom opkoljenom glavnom štabu Ramallahi, gdje su mu izraelski buldožeri bili pod prozorima, on je prkosio.
“Zbog toga se palestinska stvar identificira upravo s Yasserom Arafatom“, kazao je Karim Bitar sa Instituta za međunarodne i strateške odnose.
“Njegova pobjeda je u tome što je uspio Palestinu od humanitarnog pitanja pretvoriti u nacionalno”, smatra glasnogovornik PLO-a Xavier Abou Eid.
Arafat je utemeljio i vodio pokret PLO sve do svoje smrti.
Maslinova grančica i jurišna puška
Iako je PLO vodio oružanu borbu, Arafat se 1974. prvi put dramatično pojavio u Ujedinjenim narodima, nudeći mirno rješenje, te je rekao: “Danas sam došao s maslinovom grančicom i s puškom borca za slobodu. Ne dopustite da mi maslinova grančica padne iz ruke”.
Govor je bio prekretnica u naporima Palestinaca da se izbore za međunarodno priznanje svojih težnji.
Izrael ga je optuživao za terorizam, protjeran je iz Jordana 1970. i iz Libana 1982. Arafat se tek nakon sporazuma iz Osla vratio iz egzila.
Sporazumi potpisani 1993. bili su iznimno važan trenutak u palestinsko-izraelskom sukobu.
Bio je to prvi direktni sporazum između Izraela i palestinskih političkih predstavnika, zamišljen kao okvir budućih odnosa između Izraela i eventualne Palestinske države, kada se riješe sva neriješena pitanja oko statusa dviju država.
Historijskim stiskom ruke s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom na potpisivanju sporazuma u Washingtonu stavio je tačku na 27 godina egzila i stao na čelo Palestinske samouprave.
Zajedno s Rabinom, ubijenim 1995, i Shimonom Peresom 1994. dobio je Nobelovu nagradu za mir.
Ali, ocjenjuje Bitar, da bi kročio nogom na palestinsku zemlju morao je učiniti brojne ustupke, bez ikakvih garancija.
Uprkos neuspjehu sporazuma iz Osla, nastavku okupacije i kolonizacije, ono po čemu Palestinci pamte Arafata je, kazao je Eid, da je “uprkos svim greškama bio prenositelj poruke koja se čula od izbjegličkih logora u Libanu do Palestinaca u Čileu, preko Gaze i Zapadne obale”.
Znao je mobilizirati mase, a 2004. nakon smrti proglašen je mučenikom.
“Međutim, Arafat je bio revolucionar ali ne i državnik, imao je ličnu vlast i nije znao formirati institucije i planirati budućnost”, rekao je Bitar.
Arafatova smrt i dalje potiče sumnje
O uzroku njegove smrti i dalje postoje neslaganja.
Arafat je umro u bolnici Percy de Clamart u blizini Pariza, gdje je primljen zbog bolova u stomaku.
Tri dana nakon Arafatove smrti, francuski ministar zdravlja demantirao je tezu o trovanju, reagirajući na glasine da iza Arafatove smrti stoji Izrael.
Godine 2012, u dokumentarnom filmu Al Jazeere objavljeno je da je švicarski institut iz Lausanne, koji je analizirao poslane uzorke, otkrio abnormalnu količinu polonija, toksične radioaktivne tvari.
Njegova udovica Suha Arafat podiže pred sudom u Nanterreu tužbu protiv nepoznate osobe za ubistvo.
Potom je objavljen izvještaj iz pariške bolnice s datumom 14. novembra 2004. gdje stoji da se radilo o crijevnoj upali i teškim promjenama zgrušavanja krvi, ali se ipak ne kaže od čega je Arafat konkretno umro.
Krajem 2012. otvorila se na nekoliko sati Arafatova grobnica te su stručnjaci iz Švicarske, Francuske i Rusije uzeli uzorke kako bi napravili tri testiranja.
Naučnici iz Lausanne u izvještaju predanom Suhi Arafat i Palestinskoj samoupravi, iznijeli su podatke da su izmjerili doze polonija i da su one do 20 puta više od uobičajenih, dok su francuski i ruski stručnjaci odbacili tezu o trovanju.
Za Švicarce je to bila “politička izjava”, a Suha Arafat je bila zgrožena sa neslaganjem stručnjaka.
Izrael je na izjave Francuza i Rusa odgovorio da “nije iznenađen” jer je uvijek odbijao umiješanost u Arafatovu smrt.
