Iz dnevnika Evlije Čelebije – Evo gdje se sve na prostoru Balkana govorio Bosanski

1500

Evlija Čelebija Bošnjake bilježi kao Bošnjake i Bosance, a njihov bosanski jezik kao bošnjački i bosanski jezik. Tako Evlija čas spominje da su stanovnici Bosne i bosanskih mjesta Bošnjaci, a čas da su oni Bosanci, odnosno da govore bosanski, tj. bošnjački jezik. Evlija takođe priča o Bošnjacima, odnosno Bosancima, kako ih nekad naziva, i u današnjoj Hrvatskoj (Ilok, Osijek, Pakrac, Kara Orman kod Knina i dr.), Srbiji (Užice, Kladovo, Morović kod Šida, Srem. Mitrovica, Kovilj kod Novog Sada, Novi Pazar i dr.) Crnoj Gori (Herceg-Novi), Ugarskoj (Kanjiža, Budim i dr.).

– Evlija govori o rumelijskom jeziku koji se priča u, kako on sam kaže u Rumelijskog ejaletu. Očevidno je da Evlija pod rumelijskim jezikom podrazumijeva bugarski jezik. (Vidi primjer Skoplja, 286)

Nakon pojašnjenja Evlijinog nazivlja glede etniciteta i jezika ljudi južnoslavenskih prostora, navest ćemo 36 dijela Sejahatname vezane za južnoslavenske zemlje, u kojima Evlija izričito spominje Bošnjake/Bosance i bosanski-bošnjački jezik. To su njegova osobna svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori:

– Kasaba Jagodina: Cjelokupno njeno stanovništvo su poturi koji govore bošnjački. (Putopis, 68)

– Grad Beograd: Premda su beogradski muslimani poturi, oni ipak znaju srpski, bugarski, bošnjački i latinski način govora (istilah). (91)

…Brojevi su im opet kao u bošnjačkom jeziku. (92)

– Grad Srebrenica: Stanovnici su Bošnjaci, a raja su im Bugari i Srbi. (99)

– Selo Počinje kod Han Pijeska: To je bošnjačko selo na visokoj planini. (100)

– Han Mokro kod Pala: Mokro bošnjački znači kamenito i teško prolazno mjesto. (101)

– Grad Sarajevo i Bosanski ejalet: Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski. (116)

…Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom (misli na hrvatski). (120)

– Kara Orman kod Knina (današnji Crni Lug): Ona je kod Bošnjaka (Bošnjakluk) poznata kao Kara Ova. (159)

– Menzil Suha Vrba: Bošnjaci ovo mjesto zovu Vrbov Gaj. (178)

– Sastanak sa generalom Splita: Vaš prijatelj, hrabri paša, izvolio je reći:

“U njihovoj tamnici nalaze se u sužanjstvu jedan naš svirač, dva janjičara i šest gazija Bošnjaka. Neka nam ih preda.” (199)

– Grad Jajce: Jajce na bošnjačkom jeziku znači jaje. (205)

– Kasaba Varcar Vakuf: Bošnjaci je zovu Varcar Vakuf. (209)

– Grad Banjaluka: Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau-Muso, Memiji-Memo itd. (214)

– Grad (Stara) Gradiška: Gradiška na bošnjačkom jeziku znači “mali grad”. (216)

– Grad Pakrac kod slav. Požege: Ovaj grad Bosanci pišu “Pakriče”. (232)

– Kasaba Vučitrn: Stanovništvo toga šehera je rumelijski narod. Oni ne znaju da govore bošnjački, nego govore arbanaski i turski. (274)

– Uzroci ubojstva Gazije Sejdi Ahmet-paše: Kad je, međutim, naišao budimski vezir Ismail-paša, s pompom i sjajem, i proša pokraj leša paše Sejdije, rekao je: “Ej, đaur, hej prokletnik!”, i upotrebio neke psovke svojim bošnjačkim dijalektom. (321)

– Grad (Sremska) Mitrovica: Za vrijeme vašara govori se bošnjački, srpski i bugarski. (353)

– Kasaba Osijek: Tu je bilo sto dvadeset naoružanih i dobro obučenih kapidžibaša, dvije stotine dostojanstvenih …, tri stotine muteferika, dvije stotine delija, dvije stotine gonulija (đonlija); dvije stotine Tatara, stotinu češnegira, stotinju vanjskih kilardžija, dvije stotine paževa sarača, tri stotine saridžija pod puškom, sedam stotina i sedamdeset sejmena, Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih je svaki pojedini ličio na jednog starog lava. (368)

– Kasaba Požegadžik (Požega u Srbiji): Ovdašnja raja su Poturi, Bošnjaci, Srbi i i Bugari…Svo muslimansko stanovništvo nosi kratke čohane dolame i kalpake raznobojne čohe, a govore bošnjački, srpski i bugarski. (377)

– Grad Rudnik: Svo stanovništvo govori poturski, kao Poturi…To je srpska i bošnjačka raja, vrlo ugledna i bogata. (375)

– Grad Užice: Govori bosanski. (383)

– Kasaba Prijepolje: …govore bosanski, srpski, bugarski i latinski. (391)

– Kasaba Čajniče: Svi stanovnici govore bosanski. (398)

– Grad Foča: Govore bosanski. (405)

– Kasaba Stolac: Govore bosanski. (414)

– Kasaba Ljubinje: Njegovi stanovnici su porijeklom iz Novoga. Oni imaju nošnju kao Novljani…međusobno govore bošnjački i latinski. (416)

– Grad (Herceg) Novi: Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću poput Alžiraca… (429) Klima ovog grada je jako prijatna, stanovništvo dobro. Govori bosanski, srpski i latinski. (433)

– Grad Zvornik: Svi njegovi stanovnici su Bosanci. Nošnja im je dolama i potijesne serhatske čakšire. To je trgovački svijet koji govori bosanski. (478)

– Grad Morović kod Šida: Svo stanovništvo su Bošnjaci. (481)

– Grad (Sremski) Karlovci: Svi stanovnici su Bošnjaci. (511)

– Grad Ilok: Svi stanovnici su Bošnjaci. (517)

– Grad Bač: Stanovnici ovoga Bača su Bošnjaci, koji govore i poturski. (526)

– Palanka Kovilj kod Novog Sada: Na latinskom (tj. hrvatskom), srpskom i bošnjačkom jeziku Kobila znači konjski grad, jer ove zemlje ne spadaju u Mađarsku, to su srpske i bošnjačke zemlje. (527)

– Grad Hram kod Banatske Palanke: Stanovništvo se oblači na rumelijski način, a govori bošnjački, srpski, bugarski i turski. (540)

– Grad Kulič kod Smedereva: Među stanovnicima ove krajine ima vrlo mnogo posjetilaca svetih mjeseca i hadžija koji su proputovali kopna i mora. To su Bošnjaci, vrlo mirni, darežljivi ljudi, uljudni, prijatelji stranaca. (541)

– Grad Kladovo (Feth-i Islam): Svo stanovništvo govori bošnjački i turski, a znaju i vlaški. (545)

Evlija je prilikom obilaska južnoslavenskih prostora bilježio prisustvo i drugih naroda pored Bošnjaka, te postojanje drugih jezika pored bosanskog jezika. Zanimljivo je spomenuti da je prilikom opisa južnoslavenskih krajeva koje je posjetio Evlija Bošnjake i bosanski jezik spomenuo 36 puta, a sve ostale narode i njihove jezik svega 54 puta (osmanski južnoslavenski prostori 48 puta). Tako je spomenuo u Makedoniji nebošnjake i nebosanske jezike 16 puta, a Bošnjake i bosanski jezik nijednom; u Bosni nebošnjake i nebosanske jezike 2 puta, a Bošnjake i bosanski jezik 12 puta; u Srbiji nebošnjake i nebosanske jezike 25 puta (uključujući i Kosovo, bez Kosova 24), a Bošnjake i bosanski jezik 15 puta (bez Kosova 14); u Hrvatskoj nebošnjake i nebosanske jezike 9 puta (računajući i netursku Hrvatsku, samo turska Hrvatska 3), a Bošnjake i bosanski jezik 6 puta (samo turska Hrvatska 6); u Crnoj Gori nebošnjake i nebosanske jezike 2 puta, a Bošnjake i bosanski jezik 1 put. Takođe, Bošnjaci se spominju u kontekstu 2 vojna pohoda. To dovoljno govori koliko su Bošnjaci i bosanski jezik bili brojno zastupljeni i rašireni za vrijeme osmanske uprave u južnoslavenskim zemljama.

Ne bi bilo na odmet navesti u nastavku mjesta u vezi kojih Evlija spominje nebošnjake i nebosanske jezike.

Bosna: srpska i bugarska raja u Srebrenici, 99; 10 mahala Srba, Bugara i Vlaha u Sarajevu, te 2 mahale Jevreja, robinje u Sarajevu većinom Srpkinje i Bugarkinje, a ima mnogo i Hrvata 105, 117.

Hrvatska: Hrvati i muslimani u Nadinu kod Zadra, 160; hrvatska posada u Rinicama kod Šibenika, 183; italijanski u Splitu, 202; latinski u Dubrovniku, 420.

Srbija: bugarska raja u Pirotu, 61; po tri mahale u Beogradu Cigana, Grka, te Srba i Bugara, 1 mahala Jermena, Jevreji pored tvrđave, srpski, bošnjački, latinski u Beogradu,

84, 91; nekadašnje srpsko i bugarsko selo Zavije kod Beograda, 96; ne znaju bošnjački u Vučitrnu, već govore turski i arbanaski, 274; srpski i bugarski u Kruševcu, 308; srpsko i bugarsko selo Bistrica kod Lazarevca, 331; bugarsko selo Ovčar Banja kod Čačka, 332; nekadašnje srpsko selo Kojnica kod (Srem.) Mitrovice, 350; mađarski u Osijeku, 367; srpsko selo Rušanj kod Beograda, 374; Srbi u Gojnoj Gori kod Gornjeg Milanovca i srpsko i bugarsko selo Čestobrdica kod Požege, 379; srpska i bugarska sela Otanj i Tvrdići kod Požege, Dobri Do kod Ivanjice, Sevojno kod Užica, 380; tri mahale Latina, Srba i Bugara i jedna mahala Jevreja u Užicu, 382; oko manastira Maržić kod Priboja žive Srbi i Bugari, 387; sedam muslimanskh i četiri srpske i bugarske mahale u Rači, 480; šest muslimanskih i tri srpske i bugarske mahale u Nemcima, 481; Srbi u Kovilju kod Novog Sada, 527, vlaška i srpska raja u Bečkereku, 534.

Makedonija: rumelijski i arbanaski jezik, te turski jezik u Skoplju, 286; bugarska sela Nagoričane kod Kumanova i nekadašnje Muradovo Selo kod Krive Palanke, 293; bugarsko selo Izvor kod Čaške, 302; bugarski u Prilepu, srpska i bugarska raja, 303; nekadašnje arnautsko selo Omoras kod Ohrida, 334; nekadašnje juručko selo Kapudžioglu između Kratova i Velesa, 338; turski jezik i juručki dijalekat u Štipu, raja Srbi i Bugari i govore srpski i bugarski, 343; juručko muslimansko selo Balvan kod Štipa, 344; muslimani, Bugari i Grci u Strugi, 550; bugarski, grčki i turski u Ohridu, 561; nekadašnje bugarsko selo Čeribaši kod Ohrida 562; nekadašnje bugarsko selo Paž kod Prespe, 567; nekadašnje bugarsko selo Beslu 568; bugarska raja u Radovišu, 569; bugarska raja nekadašnjeg Tikveša, 570; Juruci u Strumici, 576.

Crna Gora: – arnautska posada Bara, 336; Arnauti, Bosanci i Hrvati u Herceg-Novom koji govore bosanski, srpski i latinski, 429, 433.

Nakon kratkog osvrta na Evlijina izvješća o prisustvu Bošnjaka i bosanskog jezika na južnoslavenskim prostorima, kao i prisustva drugih naroda i njihovih jezika u tim krajevima, nije teško zaključiti da su muslimanski Bošnjaci bili apsolutna većina u Bosni, kako u gradskim sredinama, tako i u onim seoskim, te relativna ili apsolutna većina u gradovima turske Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Preziciznije rečeno, u Bosni su povlašten sloj (beraja) činili muslimanski Bošnjaci, a nepovlašten sloj (raja) muslimanski i hrišćanski Bošnjaci, te doseljeni Vlasi i Srbi. U ostatku Bosanskog ejaleta (Dalmacija, Lika, Krbava, Udbina, Slavonija, Stara Hercegovina), Crnoj Gori, Vojvodini, zapadnoj Srbiji, dijelu Kosova, te Unđurovini (turska Ugarska i Slovačka), muslimanski Bošnjaci su činili relativnu većinu beraje (u nekim krajevima apsolutnu), dok su raju činili poturi, Vlasi i starosjedilački hriščani.

Evlija o ikavici bosanskog jezika

Opće je poznato da je Evlija bilježio uzorke jezika i dijalekata skoro svih krajeva kroz koje je prolazio. Tako, putujući Bosanskim ejaletom i okolnim krajevima gdje su živjeli Bošnjaci, u periodu 1660-1665. godine, Evlija je zabilježio uzorke bosanskog jezika XVII stoljeća. Tačnije, zabilježio je njegovu ikavski govor, tada dominatan među Bošnjacima. Budući da ikavica danas u Bosni izumire (nalazimo je samo u govoru nekih hercegovačkih, krajiških i srednjebosanskih sela), značaj Evlijinih svjedočanstava za proučavanje historije bosanskog jezika, poglavito historije ikavice bosanskog jezika, kao i historiju migracija bošnjačkog stanovništva, postaje još veći. (Vidi o ikavici bos. jezika: Alen Kalajdžija, Refleksi jata u bosanskom alhamijado pjesništu: ikavsku poetski manir, Institut za jezik, Sarajevo, 2013)

Takođe je poznato da je govor onovremenih muslimanskih stanovnika nekih mađarskih, slavonskih, srbijanskih i crnogorskih gradova bila ikavica, o čemu imamo svjedočenja i kod Evlije. Stoga, ako uzmemo u obzir da srpski jezik srbijanskih krajeva karakteriše isključivo ekavica, da je govor Crnogoraca ekstremna ijekavica, a da je mali broj Hrvata, pretežno ikavaca, prihvatio islam, nameće se zaključak da su građani tih gradova pretežno bili Bošnjaci i da su govorili ikavskim bosanskim jezikom. (Vidi o malom broju prelazaka na islam međ Hrvatima: Fehim Nametak,Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti, Behar, br. 71-72)

LITERATURA:

Ovo je spisak opće literature. Ostala literatura spomenuta u tekstu.

Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.
John Freely, A History of Ottoman Arhitecture, Witt Press, Boston, 2011.
Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850.
Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380.
Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006.
Robert Dankoff-Klaus Kreiser, MaterialienzuEvliya ÇelebiII (uključuje: AGuidetotheSeyahat-nameofEvliya ÇelebiandBibliographieraisonnée, Brill, Leiden, 1992.
Robert Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography,