ODLAZAK RODJENOJ MAJCI
Nakon ovog čudnovatog događaja, Halima se uplaši za Muhammeda, pa odluči da ga vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene šeste godine. Amina je smatrala potrebnim, da zbog sina, i zbog sebe, treba da ode u obilazak muževog groba u Jesribu – Medini. Krenula je s dječakom na put dug 500 km praćena služavkom Ummu Ejmen, i svekrom Abdul – Muttalibom. Na putu su proveli mjesec dana. Amina je mnogo izmršala. Na povratku se razboli. Uporna je bila od početka putovanja, ali ne izdrža do kraja.
Umrije u El – Ebvau, mjestu između Meke i Medine.
ŽIVOT KOD DRAGOG DJEDA
Abdul – Muttalib se vrati s Muhammedom, a.s., u Meku. Sva njegova osjetila milosti, plemenitosti i ljubavi, bila su okrenuta unuku – jetimu, kojeg zadesi nova tragedija koja samo zguli krastu staroj nezarasloj rani – prvo otac, a sada i majka!
Djed je bio milostiviji prema Muhammedu, a.s., nego prema svojoj djeci. Nikada ga nije samog ostavljao. Uvijek je neko bio uz njega.
Ibn – Hišam kaže: Abdul – Muttalib imao je svoje šiltete u hladovini Kabe. Njegovi sinovi bi posjedali oko šilteta i iz poštovanja, niko nije ni pokušavao sjesti na očevo mjesto. Kad bi se pojavio Resulullah, a.s., unuk dječak, popeo bi se i sjeo nasred šilteta. Njegove amidže, sinovi Abdul – Muttalibovi bi pokušali da ga pomaknu, a Abdul – Muttalib bi povikao, kad bi to primijetio: Ostavite to moje dijete. On ima kod mene posebno mjesto. Zatim bi ga posadio pokraj sebe da sjedne. Gladio bi mu leđa rukom i radovao bi se svemu što je Muhammed, a.s., činio.
Od osam godina, dva mjeseca i deset dana starosti, izgubi Resulullah, a.s., svoga djeda. On umrije u Meki, a želio je prije smrti da brigu o svom unuku, a.s., preda njegovom amidži Ebu – Talibu – rođenom očevom bratu.
KOD OSJEĆAJNOG AMIDŽE
Ebu – Talib prihvati brigu o svome bratiću u potpunosti i na najbolji način. On ga pridruži svoj djeci i dade mu prednost nad njima, i prema njemu iskaza posebno poštovanje i respekt. On je više od četrdeset godina pomagao Muhammeda, a.s., prosipao na njega svoju zaštitu i zbog njega prijateljevao i ljutio se, o čemu će biti govora.
MOLBOM IZAZVAO KIŠU
Ibn – Asakir je uzeo hadis od Dželhemet ibn Arfata, koji kaže:
Ušao sam u Meku, bila je suša, pa Kurejšije rekoše: O Ebu – Talibe, osuši nam se dolina, djeca nam trpe od suše, hajde, moli za kišu!
Izađe Ebu – Talib s dječakom. Kao da se pomrači sunce, uskovitlaše oblaci. Dječak je gledao u nebo. Ebu – Talib ga uze i prisloni leđima uz Kabu pa pokaza prstom na dječaka. Na nebu se desi čudo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se sruči na dolinu bogata kiša i napoji sve što je trebalo. Ovaj događaj Ebu – Talib opisao je jednim stihom. U tom stihu je opisao Muhammedovu nadnaravnu moć.
POBOŽNJAK BEHIRA
Kad je Resulullah, a.s., napunio dvanaest godina (po nekima – i dva mjeseca i deset dana), povede ga Ebu – Talib sa sobom na trgovački put u Šam. U Basri su odsjeli, a Basra je spadala u Šam i bila je glavni grad Hurana. Ona je bila prijestolnica za one arapske zemlje, koje su bile pod Rimljanima. U ovom gradu živio je sveštenik s nadimkom Behira, a pravo ime mu je bilo (Džerdžiz) Grges. Kad je trgovački karavan došao u Basru, on izađe da ga sretne, i pozove ih u goste. Prvi put ih je vidio, a poznao je Resulullaha, a.s., po svojstvima ranije objavljenim u svetim knjigama. On uze dječaka za ruku i reče: Ovo će biti poslanik cijelom svijetu. Njega će Allah poslati kao milost svjetovima.
Ebu – Talib reče: Odakle to znaš?
On odgovori: Kad ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, ni stablo, a da sedždu ne učini, a sedždu oni ne čine osim Poslaniku, a.s. Ja ga prepoznajem po pečatu poslanstva, biljegu iznad gornje hrskavične plećke u obliku jabuke. Ja sam za njega čuo u našim objavama. On zamoli Ebu – Taliba da s njim ne ide u Šam, već da ga vrati kući. Bojao se da mu jevreji ne nanesu zlo. Ebu – Talib vrati Muhammeda, a.s., sa svojim momcima u Meku.
NASTAVIĆE SE…
ZAPEČAĆENI DŽENNETSKI NAPITAK 2.DEO
ZAPEČAĆENI DŽENNETSKI NAPITAK 1.DEO