BORAVAK U PORODICI BENU – S´AD
Običaj kod Arapa u gradu bio je da potraže dobru dojilju za novorođenče, i to sa sela i iz pustinje, želeći time udaljiti svoju djecu od gradskih bolesti. Djecu je trebalo odgajiti na čistom vazduhu, da tjelesno ojačaju, duhom očvrsnu i da progovore čistim arapskim jezikom.
Tako je i Abdul – Muttalib izašao da traži dojilju za svoga unuka. Pogodiše s Halimom iz plemena Benu Sad ibn Bekr, kćerkom Ebi – Zuejba. Njen muž je bio El – Haris ibn Abdil – Uzza el – Mekni, s nadimkom Ebi – Kebšet, iz istog plemena kao i Halima.
Muhammed, a.s., imao je braću po mlijeku. To su: Abdullah bin el – Haris, Enisa, kći Harisova, Huzafa ili D`uzama, također Harisova kćer. Ona je voljela i nosila u naručju Muhammeda, a.s. Zatim je bio Ebu – Sufjan bin Haris bin Abdil – Muttalib, sin Resulullahovog, a.s., amidže.
Resulullahov amidža Hamza bin Abdul Muttalib, također je imao dojilju iz plemena Benu Sada bin Bekra. Jednom prilikom njegova majka podoji Resulullaha, a.s., dok se nalazio kod svoje majke po mlijeku Halime. Hamza je bio brat po mlijeku Resulullahu s dvije strane: preko Suvejbe i Halime Es – Sadijje.
Halima je uz Resulullaha, a.s., doživjela neočekivani berićet, kao i mnoge zanimljive događaje.
Ibn – Ishak piše: Halima je pripovijedala, da je krenula s mužem i malim sinčićem kojeg je dojila, u grupi žena iz plemena Beni Sad ibn Bekri, da potraži posao. (žene su dolazile u Meku i uzimale djecu na dojenje). To se desilo jedne godine, kada nisu imali šta da jedu. Krenuli smo na devi, koja nije davala, tako mi Boga, ni kapi mlijeka. Niko od nas nije spavao od plača našeg gladnog djeteta koje se nije moglo najesti s mojih prsa. Molili smo Boga, da nas izvede iz te teške situacije. Tako smo stigli u Meku. Zagledali smo novorođenčad, a svakoj od nas je nuđen Resulullah, a.s., i nijedna ga nije htjela uzeti, jer je bio jetim – siroče bez oca. Naravno, mi smo očekivale plaću od djetetovog oca. Svaka od nas bi rekla: Jetim. Ta, šta bi za njega mogli učiniti majka i djed? Stoga smo mrzile uzeti jetimče. Međutim, svaka žena koja je bila sa mnom, našla je sebi dijete za dojenje, osim mene. Kad smo se okupili za povratak, rekoh mužu: Tako mi Boga, osjećam se poniženom, svaka moja druga je našla sebi dijete za dojenje, osim mene. Mrzi me da se vratim kući tako jadna. Tako mi Boga, odoh nazad da uzmem ono jetimče. Budi bez brige, svakako to učini, možda će nam Allah uz njega dati berićet. Ona zatim nastavi priču:
Otišla sam po to dijete, samo iz razloga što nisam našla drugo. Međutim, kad sam ga uzela i donijela do karavane, stavih ga u krilo da se nadoji. Ono primi moje grudi i dojilo je, dojilo, dokle god je moglo. Kad se ono zasitilo, zasiti se i moj najmlađi sin. Pa zaspa Muhammed, a zaspa i moj sin, zbog čijeg plača (od gladi) nismo mogli spavati prethodnih noći. Ustade moj muž i ode do deve, kad kod nje vime nabreklo.
On pomuze, pa se napismo oboje do sitosti. Tu noć smo ugodno prespavali. Kad se propudismo, muž mi reče: Znaj, Halima, tako mi Boga, uzela si berićetno čeljade! Odgovorih mu: I ja bih željela da je tako. – Zatim smo krenuli, a ja s djecom jahala devu. Deva je bila brza i jaka, pa ja odmakoh podobro od svojih drugarica, tako da one povikaše: O Zuejbova kćeri, šta ti bi! Pričekaj nas malo. Je li to ona ista deva na kojoj si dojahala s nama? Odgovorih im: Da, tako mi Boga, to je ona ista. One povikaše: – Nije moguće! S njom se nešto dogodilo!
Zatim stigosmo u naše mjesto – zemlju Beni – Sada. Nisam poznavala suhlju zemlju od te. Naše ovce dolazile bi uvijek gladne kući, a kad stigosmo s Muhammedom dođoše s paše site i mliječne. Namuzosmo ih i napismo se, znajući da ovce do tada nisu imale kapi mlijeka. Naši susjedi bi govorili svojim čobanima: Teško vama, zašto ne idete napasati ovce tamo gdje napasaju Zuejbove kćeri. – Međutim, isto se dešavalo. Njihove ovce bi opet dolazile gladne i bez mlijeka, a moje site i s mlijekom. Mi smo kroz to stalno osjećali Božije dobro, Njegovu ispomoć i opskrbu. To je trajalo, a Muhammed je napunio dvije godine. Odvojih ga od prsa. Izgledao je i jači i krupniji nego njegovi vršnjaci.
Tada odlučismo da ga odnesemo njegovoj majci, tužni i nesretni zbog rastanka. Majci smo pričali kako smo s njim zaimali berićet, pa joj ja rekoh: Kad bi ga još malo ostavila kod nas da ojača, bilo bi mu bolje nego u gradu. Bojim se, da mu ne naudi gradski zrak. Halima nastavi: Nismo se ni nadali, a Amina odmah odluči da ga vratimo nazad sa sobom.
Tako je Resulullah, a.s., ostao u Benu – Sadu. Imao je četiri ili pet godina kad se desio događaj – jedna od mudžiza: rasijecanje i čišćenje Muhammedovih grudi!
Prenosi Muslim od Enesa, r.a., da je Resulullahu, a.s., došao Džibril u vrijeme dok se on igrao s djecom. Uzeo ga je, spustio na tle, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce vani i iz srca izvadio ugrušak pa rekao:
U ovome je šejtan mogao da ti naudi. Zatim mu isprao srce u zlatnom leđenu u kome je bila voda zem – zem, zatim ga zašio i ponovo ga vratio na njegovo mjesto.
Dječaci su trčeći došli njegovoj pomajci, vićući: Muhammed je ubijen! Kad ga ugledaše imao je drugačiju boju lica.
NASTAVIĆE SE…