Sinan Gudževič – “Hajduk je u Sandžaku i sada voljen”

2080

Rođen u selu Grab kraj Novog Pazara, gdje je kao dijete čuvao ovce, Sinan Gudžević (60) izrastao je u lucidnog i ludičkog pjesnika koji prevodi sa šest jezika, što živih, što mrtvih.

gudzevic

Prošlog tjedna gostovao je u Splitu, gdje je promovirao svoju knjigu „Protiv svih nastava“, zbirku eseja o parodijskim pjesmama i čitankama novinara i književnika Predraga Lucića, kojeg Gudžević stavlja na vrh parodijske tradicije od antike naovamo. To je bio povod da s brkatim Sandžaklijom prodivanimo koju o „aktualnom društvenom trenutku“, ali i o njegovim omiljenim temama – književnosti i nogometu.

Što toliko cijenite kod Lucića?

– U Splitu se, u klubu Quasimodo, na poziv ljudi koji vode tribinu Bookvica, govorilo o velikoj Lucićevoj čitanki „Gusle u magli“, pa onda i o mojoj knjižici koja sadrži četiri teksta o Lucićevoj parodičarskoj pjesničkoj djelatnosti. Lucić zaslužuje mnogo ozbiljniju raspravu i mnogo obimniju knjigu od ove moje. Nadam se da ću jednu takvu i ja sastaviti. Ova je objavljena više, da kažem, u znak priznanja jednom jedinstvenom pjesničkom pothvatu nego kao nekakva studija. Predrag Lucić je, prema onome što sam o parodiranju i parodiji saznao, jedinstven pjesnički primjer.

Po čemu posebno?

– „Gusle u magli“ su posljednja od triju Lucićevih paračitanki. Po sadržaju i strukturiranosti ona, kao i dvije prethodne, „Sun Tzu na prozorčiću“ i „Bespuća povijesne zbiljnosti“, koliko znam, nemaju paralele u današnjoj književnoj produkciji. Osim što parodiraju domovinsko udžbeništvo, te tri knjige su čudesan primjer „pjesništva kao igre“, impresivna zbirka pjesničke inventivnosti i duhovitosti. Na taj aspekt je ukazala Katarina Luketić, i bilo bi važno tematizirati ga.

Bi li hrvatska omladina bila drukčija da uči iz Lucićevih čitanki?

– Ne znam jesu li ove čitanke prikladne za hrvatsku omladinu. „Omladini“ se sviđa kad Predrag Lucić i Boris Dežulović po dva sata pjevaju parodije, ali da bi se ono svidjelo i „mladeži“, trebalo bi prvo nju obavijestiti da postoje te neobične kajdanke iz kojih se pjesme pjevaju. Državni ili „državotvorni“ mediji, bilo listovi, bilo radio stanice ili televizijski kanali, prešućuju i te čitanke i te nastupe, ustrajno i dosljedno.

Budući da je parodija zahtjevnija književna vrsta od onih koje se obrađuju u školama, možda bi od Lucićevih čitanki veću korist i poduku imali polaznici pučkih sveučilišta, onih iz treće životne dobi. Ta je populacija odgovornija za kulturnu srozanost u kojoj živimo nego školska djeca i omladina. Ako mene pitate, bio bih zadovoljniji da su mi djeca i u osnovnoj školi i u gimnaziji učila po Lucićevim čitankama nego po nekim koje im je propisalo nadležno državno ministarstvo. Prosto, bila bi se naučila kritičkom mišljenju, a usto bi bila i radosnija u školi. No je sad kasno, djeca su mi studenti, a ne studiraju književne vrste naše književnosti.

I sami ste autor „Rimskih epigrama“, gdje visokim stilom stare latinske umjetnosti progovarate o sadašnjosti. Što Vas privlači epigramskoj formi?

– Epigramatska poezija je nekada bila važan dio pjesničke djelatnosti, sve tamo negdje do trećine devetnaestog stoljeća. Danas je epigram pastorče književne i povijesti i teorije i edukacije. Te moje pjesmice plod su moga bavljenja grčkom i rimskom epigramatskom poezijom i mojih boravaka u Rimu, sastavljene su sve u elegijskom distihu, a neke od njih mi se čine tako dobre da se i meni sviđaju.

U Rimskim epigramima na jednom mjestu velite: „Proklet i Franjo i Sloba i Milan i Momir i Kiro/Proklet sa njima i on, Alija, imenjak tvoj“. Što su Vam učinili ti dobri ljudi?

– Učinili su mi šta i mnogima drugim: da više nikada ne popijemo kafu, a da o njima ne pričamo. A kakav je život stalno razgovarati o njima?

Je li Vam se domovina suzila u zadnjih 20-ak godina?

– U neku ruku da, a u neku mi se proširila. Više sam vidio Evrope u tih 20-tak godina nego ranije. Meni je Jugoslavija bila domovina, kao i Vama, kao i, valjda, svim Jugoslavenima. Danas će, po zakonima svemoćnog konformizma, većina nekadašnjih Jugoslavena reći da im Jugoslavija nije bila domovina. A mnogi od njih su bili i u partijskim i u državnim strukturama jugoslavenskim. Neki su primili i po 300 plaća da bi čuvali Jugoslaviju.

Ona im je bila kao krava muzara: nakon što su je godinama muzli, zaklali su je i meso joj pojeli, pa rekli da i nije bila neka krava, te je dobila šta je tražila. Ja nisam bio u partijskim i državnim strukturama, svoje sam škole i putovanja plaćao sam. Ali je Jugoslavija bila bolja od svega što je iz nje nastalo. Da je bilo koji njen dio ispao bolji izvan nje no što je bio u njoj, ja bih rekao, e vrijedilo je, ovo je bolje. A recite Vi, je li šta bolje sada no ranije?

Godine 2005. napisali ste ogled o manipulaciji naroda putem manipulacije sjećanjem. Gledajući prostor bivše Jugoslavije, ima li enklava u kojima ta manipulacija nije uspjela?

– Manipulacija je svuda: politička preko novina i televizije, vjerska u crkvama i na javnim skupovima. Čovjek je biće sklono da manipulira i da bude manipulirano. Revizije povijesti, prešutkivanje zločinačkih pothvata i struktura, jezični šovinizam, ulagivačko držanje elite. I to pa to i sve to, što rekao onaj pjesnik.

Kako se nosite s ovdašnjim kapitalizmom?

– Ja dobro. Bolje no sa socijalizmom. Ali ja sam imao sreće. Ja nisam mjerilo. Moje društvo, na primjer, jedno s kojim igram nogomet, čine dobri ljudi, svi mnogo mlađi od mene. Radni, predani poslu, nisu zabušanti. Ali svi imaju kredite. Ti krediti su tako jezivi da onome ko se zadužio ni nakon recimo osam godina redovne otplate rata za otplatu stana ne samo da se glavnica ne smanjuje, već se povisila!

Koji je to sistem, kakav je to svijet, kakva je ta pravednost, kakva pravičnost, kakva socijalna pravda? Treba takve banke istjerati iz zemlje, treba im prestati plaćati te namještene, te pokvarene kamate. Ja sam rijedak stanovnik ove zemlje bez kredita. To nije malo, stvarno nije, ne znam kako me kapitalizam nije primijetio.

Živite u Zagrebu: čini li vam se da u zadnje vrijeme imamo revival ustašofilije u Hrvatskoj?

– Ne znam je li to „revival“ u posljednje vrijeme. Ja mislim da to nije pojava u posljednje vrijeme. Novost je što se pitanje postavlja tako da je u njemu imenica „revival“. To što je učinio igrač nogometa Šimunić samo je posljedica nečega što se potiho dopušta i podržava, živi po kućama i po birtijama.

I ovo bi bilo prešućeno da nije snimljeno kamerom. Najgore je što se takve stvari tumače kao nešto što „šteti ugledu Hrvatske u svijetu“, a ne kao sramota po sebi. No, ako se nakon ovoga otvori iskrena diskusija o toj, kako kažete, ustašofiliji, onda događaj može biti i od koristi. Za početak bi bilo poučno igrača s mikrofonom udaljiti iz reprezentacije.

Sprema nam se referendum o ćirilici. Nedavno ste izjavili da su protivnici ćirilice „žrtve 20 godina indoktrinacije svoje lingvističke i državotvorne elite“, te da je hrvatskim ratnim veteranima uzalud objašnjavati da je ćirilica staro hrvatsko pismo. Zašto uzalud? Ima li onda ćirilici spasa?

– Čudno je to sa današnjim Hrvatima i ćirilicom. Grupe nekih Hrvata bore se čekićima protiv jednog alfabeta koji ima ime po važnom svecu Katoličke crkve, a grob svečev je u Rimu. To što se sad zbiva u Vukovaru svakako je posljedica rata i jezikoslovne manipulacije stanovništvom.

No je šteta od razbijanja ćiriličnih ploča manja od onoga što se više godina sa ćiriličnim knjigama provodilo po hrvatskim knjižnicama. Tamo su, po naputku nepoznatoga nekog, čišćeni knjižni fondovi od ćiriličnih knjiga. O tome je pisao Ante Lešaja, a Igor Lasić je suđen zato što je jednu takvu akciju obznanio u „Feralu“.

Negdje ste za sebe napisali da ste „ekavac i ijekavac otkad sam progovorio“.

– Jesam ekavac i ijekavac, otkad sam progovorio. Jer sam rođen u kraju gdje se na jedinstven način miješaju ekavica i ijekavica. Tamo se kaže u jednini „dijete“, a u množini „deca“! „Mesec“, ali „mijena“: mesečeva mijena. Meni prelazak s ekavice na ijekavicu nije neprirodan, a najprirodnije mi je da ih u govoru miješam. Autoriteti koji su nam normirali ili standardizirali jezik propisali su da se ijekavica ne smije miješati s ekavicom. Meni to nikad nije bilo uvjerljivo.

Što biste rekli, uzimajući u obzir Hrvatsku, Srbiju, BiH i Crnu Goru: koliko tu ima jezika? Jedan ili četiri?

– U Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori jezici niču kao gljive. Ako kažeš da je to sve jedan jezik, hrvatski turbo nacionalisti će ti spočitnuti da si protiv svega hrvatskoga, da si srbonjokalo, jugonostalgičarska splačina, orjunaš i šta sve ne. A ti čitao samo Dalibora Brozovića i njegovu knjigu „Standardni jezik“, najsuvislije što je on napisao.

Tamo autor preko 200 puta upotrebljava naziv hrvatskosrpski i piše jezičnom zajedništvu pjesmu nad pjesmama. Ali, onda 1990. autor postane drugi čovjek stranke na vlasti i objavi da je naziv jezika „nepovratno kompromitiran“. Kompromitiran naziv, a jezikoslovac jok.

Kako biste prosječnom hrvatskom čitatelju objasnili gdje je to Vaše rodno selo Grab, kakvo je i koliko?

– Na planini Goliji, nekako u središtu trokraka Novi Pazar – Sjenica – Ivanjica, dosta visoko, kad je vedar dan vidi se čak Šar-planina. Prosječan Hrvat ima Google Earth, pa neka nađe, a koji nema, mora biti natprosječno zemljovidno obrazovan da pogodi. Selo se svelo na dvije kuće, a jedna od njih je već jednim ćoškom u Novom Pazaru. Kad ljeti odem u selo ima nas tri kuće. Sve nastanjuju Gudževići. Koji nisu odselili u Pazar, jesu u Istanbul, ostali su po Njemačkoj, Švicarskoj, a troje ih je u Hrvatskoj.

Je li istina da ste kao dijete na Sandžaku, čuvajući ovce, čitali Ovidija?

– Nije istina! U djetinjstvu nisam imao pojma da postoji Ovidije. Čuvao sam ovce kao i sva druga djeca, možda sam malo više čitao od druge djece, npr. Julesa Vernea. Jako sam volio „Djecu kapetana Granta“, odatle je moja ljubav prema moru. A „Hiljadu i jedna noć“ u prevodu zaboravljenoga genijalnog Marka Vidojkovića, najvažnija je knjiga moga odrastanja. Vidojkovićev sam grob uspio naći prošle godine, u Zemunu, nakon trideset godina potrage.

Ovidija sam počeo čitati kad sam imao dvadeset i pet godina, a prevoditi sa dvadeset sedam. Mistifikaciju o mome navodnom čitanju Ovidija u djetinjstvu načinila je jedna dokumentarna emisija koju je Televizija Beograd načinila o meni prije trideset godina, i mnogo put je reprizirala.

Tamo sam prikazan kao usamljenik koji živi u planini i prevodi Ovidija. U to vrijeme sam, doduše, tako i živio, u svom rodnom selu, ali nikakve stoke više nisam čuvao, ni ovaca, ni konja ni goveda. Radio sam po cijeli dan, mjesecima za stolom, ne odlazeći iz sela. Mene mnogi smatraju nekakvim pastoralnim prototipom, a skoro cijeli život provedoh u velikim gradovima: Beogradu, Rimu, Berlinu, Rio de Janeiru, Napulju, Zagrebu.

Na Sandžaku tradicionalno postoji velika kolonija Hajdukovih navijača. Vas je, međutim, navijačka strast odvukla prema Partizanu. Kako se to dogodilo?

– Kako „kako“? Pa šezdesetih nije nigdje bilo takvih igrača kakvi su bili Galić, Kovačević, Šoškić, Jusufi, pa Hasanagić, pa Bečejac. A još se zovu Partizan! A trener im Bobek! Pa ne navijati tada za njih, u kraju odakle sam, značilo bi skoro pa imati nesretno djetinjstvo. Onda im je, šezdeset i pete, trener postao Abdulah Gegić, rođeni Novopazarac. I doveo Partizan do finala Kupa evropskih prvaka!

Hajduk je u Sandžaku svuda, još i sada, jako poštovan i voljen. Kako ne bi bio: Vukas, pa Beara, pa Cuzzi, pa Hlevnjak, kakva imena. A Holcer nam je svima usrećio djetinjstvo onom tekmom u Firenzi protiv Engleske. Kad ćemo opet vidjeti takvog suverena u igri?!

Engleska je bila tada prvak svijeta, a on je protiv tih šampiona igrao tako nadmoćno i tako gospodski lako, kao na treningu kraj Stare Murve. Veliko S, veliko M! Molim Vas, dopustite mi da se preko novina zahvalim Holceru, što me je, petoga juna 1968., svojom igrom na stadionu Comunale učinio najsretnijim dječakom na svijetu!

Neću Vas pitati za koga ćete navijati na SP-u u Brazilu, ali me zanima koja svjetska reprezentacija igra nogomet najbliže vašem „guštu“, odnosno „ćeifu“?

– E ja ću Vam odgovoriti i na ono što me ne pitate. Navijam da Bosna bude u finalu, pa kako joj se onda posreći. Volio bih da dođe Bosna do kraja, zbog toga što igra dobro, što ima i dobre igrače, a najviše zbog naroda bosanskoga. Nekako mi se čini da bi takav uspjeh mogao značiti i životni boljitak bosanskoga svijeta.

Bila bi to i velika nagrada velikim igračima Safetu Sušiću i Ivici Osimu, koji se nikada, ni pet minuta, u ovim strašnim godinama nisu brukali. A opet, kad pomislim kakva bi tragedija bila da Brazil opet u Brazilu ne bude prvak svijeta! Eto, neka Brazil bude prvi, a Bosna druga.

DAMIR PILIĆ
FOTO: ANTE ČIZMIĆ / CROPIX