Nestanak muslimanske zajednice iz Leskovca nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1877. godine označio je početak kraja jedne epohe. Odlazak muslimana nije značio samo demografski gubitak za grad, već i sistematsko uništavanje kulturne baštine koja je grad činila prepoznatljivim. Vandalsko rušenje džamija, hamama, saraja i drugih arhitektonskih bisera svjedoči o brutalnosti promjena koje su uslijedile.
Dok su muslimani za vrijeme osmanske vlasti omogućavali pravoslavnim crkvama i zajednicama da opstanu i razvijaju se, kasnija srpska vlast nije pokazala istu mjeru tolerancije. Kako navodi Radoš Trebješanin, pravoslavne crkve su u osmansko doba bile značajno obogaćene nekretninama, zemljom i kapitalom. Međutim, muslimanski objekti, uključujući Bajazitovu džamiju i Šašit-pašin saraj, nisu imali istu sudbinu nakon promjene vlasti.
Prema popisu iz 1888. godine, od 900 muslimanskih kuća, sačuvana je samo jedna – Gradska kuća, danas leskovački muzej. Ova kuća, nekada dom posljednjeg osmanskog komandanta, simbol je trajne nepravde. Na mjestu gdje su nekada stajale Bajazitova džamija i Šašit-pašin saraj danas se nalaze sportski tereni, bolnice i drugi moderni objekti. Takav urbanistički razvoj u potpunosti je izbrisao tragove muslimanskog Leskovca.
Feliks Kanic, poznati austrijski putopisac, zabilježio je 1889. godine da je Leskovac, nekada dom za 4.500 muslimana, smanjen na jedva 60 preostalih duša. Njegova zapažanja ukazuju na brzinu i odlučnost u uništavanju svega što je nosilo muslimanski pečat, od džamija do hamama. Kanic ističe kako su muslimani, zbog neprijateljskog okruženja, prodavali imanja i kuće po znatno nižim cijenama.
Osam leskovačkih džamija svjedočilo je o vjerskom i kulturnom identitetu muslimana. Posebno mjesto imale su Bajazitova džamija, Čarši džamija i Sahat džamija. Čarši džamija, okružena vrtovima, bila je središte muslimanskog života, dok je Sahat džamija sa svojom čuvenom kulom dominirala gradskim pejzažem. Sva ova mjesta duhovnosti i okupljanja izbrisana su sa mape grada.
Leskovac je nekada bio ponosan na svoja tri saraja, među kojima se isticao Šašit-pašin saraj. Izgrađen 1790. godine, ovaj monumentalni objekat bio je primjer vrhunske osmanske arhitekture. Međutim, umjesto da postane spomenik kulture, porušen je 1891. godine. Slično su prošli i Harem-saraj, poznat po šadrvanu s 60 mlazeva, i Grčki saraj, karavan-saraj koji je bio vakufska imovina.
Danas Leskovac ne čuva uspomenu na svoju muslimansku prošlost. Jedini preostali simbol je zgrada muzeja i sjećanja starijih generacija. Profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić, posljednja potomkinja leskovačkih muslimana, nosi u sebi priču o gradu koji je nekada bio dom za četiri i po stoljeća bogate islamske kulture. Međutim, priča o Leskovcu je i priča o Balkanu, gdje se historija često piše rušenjem i zaboravom. Umjesto da se gradi na temeljima prošlosti, Leskovac je svjedočanstvo o tome kako vandalizam briše stoljeća kulture. Ova kolumna nije samo podsjetnik na uništenje muslimanskog naslijeđa u Leskovcu, već i apel za očuvanje historije kao temelja za budućnost.
Izvor FB Esad Rahić
