Porodice više od 1.500 žrtava tajfuna na Filipinima ogorčene su što nema ozbiljno organizirane potrage za nestalima.
Porodice više od 1.500 žrtava razornog tajfuna na Filipinima ogorčene su što nema ozbiljno organizirane potrage za nestalima, javlja reporter Al Jazeere Harry Fawcett iz Taclobana.
Posljednje brojke Vlade objavljene su i broj mrtvih, prema filipinskoj Vladi, približava se brojci koju su Ujedinjeni narodi naveli prošle sedmice i premašio je 4.000 ljudi.
U supertajfunu Haiyan je poginulo 4.011 osoba, a ima i oko 4,4 miliona interno raseljenih. Pored poginulih, 1.602 ljudi službeno se vode kao nestali, a za rodbinu tih ljudi, bez potvrde da su njihovi voljeni poginuli i bez predstave o tome gdje bi oni mogli biti, ako su nekim čudom još živi, to postaje sve depresivnije i teže iskustvo.
Reporter Al Jazeere je razgovarao s jednom porodicom koja ulaže ogromne napore da nađe trogodišnjeg dječaka koji je nestao i koja ne zna kome da se obrati.
Očajna misija
Već više od sedam dana se nalaze u Taclobanu, na sve očajnijoj misiji. Karl Wilcockson i njegova porodica traže nećaka, trogodišnjeg Tarina. Njegovi roditelji poginuli su u oluji, ali su mu prije toga stavili prsluk za spašavanje. Karl misli da je moguće da je spašen, ali njegovi napori da ga nađe do sada su bili uzaludni u pometnji nakon katastrofe.
“Crveni križ, Gradski ured za socijalnu brigu, čak i vojska, policija… sve smo ih obišli. Ali oni nas samo upućuju na druga mjesta, kažu – idite tamo, oni bi vam mogli pomoći. A kad odemo tamo, ispostavi se da je nešto sasvim drugo”, rekao je Wilcockson.
U lokalnoj upravi Taclobana prijavljuju se mrtvi i nestali. Međutim, danas se tu Vladini zaposlenici prijavljuju na posao. Jovileih Vinas pokušava saznati šta se desilo s rodbinom njene majke u obližnjoj pokrajini.
Ona je kazala: “Do sada nisam našla njihova imena. Ne znam gdje da ih tražim.”
Osoblje priznaje da ne postoji centralizirani sistem kako bi se nestali povezali s porodicama koje ih traže.
“Trenutno ne postoji, možda nekog drugog dana”, rekla je Judith Bernadas iz Gradske uprave Taclobana.
Lista ne postoji
“Gradska uprava Taclobana nam je rekla da bi svima koji traže nestale rođake bilo bolje da se pokušaju obratiti Odjeljenju za socijalnu brigu i razvoj, koja je državna agencija. U njihovom gradskom uredu su nas poslali ovamo, u njihov glavni centar za distribuciju pomoći, gdje, kako kažu, postoji sveobuhvatna lista nestalih i mrtvih, koja se može uporediti”, izvijestio je Fawcett.
No, zbog prijeke potrebe da se pomoć dostavi preživjelima, saznali smo da takva lista ne postoji. Drugi prioritet je zbrinjavanje tijela. Bilježi se spol, visina, odjeća i približna starost, prije nego što ih odnesu. Porodice će morati tugovati za voljenima, koji su, jednostavno, nestali.
U međuvremenu je Karl pronašao trag. Neko ga je nazvao i rekao da je dječak kod njega. Ispostavilo se da samo hoće novac. Još jedna slijepa ulica, no Karl ne odustaje.
Wilcockson je rekao: “Kad se spotakne, on nikad ne plače. Samo ustane i nastavi trčati. Imajući ta sjećanja u vidu, zaista se nadam da ćemo ga uspjeti naći.”
I tako se kampanja lijepljenja plakata nastavlja. Jedna porodica usred nacionalne tragedije nada se da će sama naći odgovore koji joj trebaju.
sandzakhaber / izvor: Al Jazeera
