U Washingtonu su 17. oktobra ove godine Republikanci i Demokrati nakon 16 dana neizvjesnosti i straha od tehničkog bankrota, mogućeg pada vrijednosti dolara kao svjetske zamjenske valute, slanja na neplaćeni godišnji odmor 825 000 uposlenika u javnim službama, na kraju ipak postigli dogovor oko izglasavanja proračuna za fiskalnu 2014. godinu. Međutim, ne u potpunosti i Barack Obama stoga nema razloga za slavlje.
Republikanci su popustili pod uvjetom da ovaj kompromisni dogovor vrijedi do 15. januara 2014., a novo podizanje razine zaduživanja stupa na snagu već 7. februara. Tada iznova nastupaju problemi za američku administraciju koja je ovakvim rješenjem odgodila agoniju za tri mjeseca i čak jedan dio javnosti uspjela uvjeriti kako je riječ o uspjehu. Reuters navodi kako politolozi jednoglasno smatraju da je podmirenje tekućih obveza velika politička pobjeda Demokrata i Obamine administracije, a da sociološke studije govore kako većina Amerikanaca dijeli to mišljenje. Prema posljednjim anketama više od dvije trećine stanovnika SAD-a za fiskalnu krizu krivi Republikance.
Privremeno zatvaranje saveznih institucija i vladinih agencija SAD koštalo 120 000 radnih mjesta
Prema procjenama predsjedničkog ureda u Washingtonu zbog djelomičnog zatvaranja saveznih institucija i vladinih agencija Amerika je samo u oktobru izgubila 120 000 radnih mjesta, gospodarski rast u zadnjem kvartalu 2013. je znatno usporen, a 40% Amerikanaca je zbog nesigurnosti umanjilo osobnu potrošnju.
Jason Furman, ekonomski savjetnik Bijele kuće, na novinarskoj konferenciji je objasnio je da je zbog neslaganja u Kongresu oko proračuna povjerenje u američko gospodarstvo palo je na najnižu razinu u posljednjih nekoliko godina.
Budući da zbivanja u Sjedinjenim Državama izravno utječu na prilike i gospodarstva u zemljama diljem svijeta, ovakvo ponašanje američkih dužnosnika je krajnje neprihvatljivo. Međutim, kako američkim dužnosnicima nije stalo do njihovih građana, možemo pretpostaviti koliko je Washingtonu stalo do posljedica njihovih odluka u Aziji, Africi ili na primjer u Europskoj uniji, koju radi njihove i naše sigurnosti nadziru kao da je riječ o sicilijanskom klanu, a ne o zajednici 28 suverenih država koja na međunarodnoj pozornici ipak ima određenu težinu.
Najveći javni dug i podizanje razine zaduživanja u povijesti Sjedinjenih Američkih Država
Američki predsjednik Obama je 17. oktobra napokon potpisao zakon o podizanju razine američkog duga, čime je okončan djelomični zastoj rada savezne vlade. No, što je to Obama točno potpisao i uspio prikazati kao pobjedu svoje stranke i administracije?
Američki dug je uvećan za 328 milijardi dolara istog trenutka kada je američki predsjednik Barack Obama potpisao je dvostranački ugovor između Republikanaca i Demokrata kojim se izbjegao tehnički bankrot Sjedinjenih Američkih Država.
Prema podacima američkog ministarstva financija javni dug sada iznosi 17,075 bilijuna dolara. Washington Times navodi kako je uvećanje javnog duga za 328 mlrd$ najveće podizanje godišnje stope zaduživanja u povijesti, čime se premašilo ono iz 2011. kada se vlada u odnosu na prethodni proračun dodatno zadužila za 238 milijardi dolara.
Wall Street Jurnal upozorava kako ovim povećanjem udjela javnog duga u predviđenom BDP-u za 2014. godinu iznosi 78%, a dugoročna predviđanja su još i crnja. Do divovskog podizanja razine duga je došlo jer vlada pod svaku cijenu želi provesti ‘izvanredne mjere’ koje je obećala. Za mjesec-dva ćemo iznova pratiti izvješća iz Washingtona koja će zbog mogućeg američkog bankrota najavljivati propast cijelog svijeta i tek tada ćemo znati hoće li Barack Obama održati svoja obećanja.
Američko ministarstvo financija tvrdi kako će u maju posuditi dodatnih 400 milijardi dolara iz drugih fondova, no čeka konačni dogovor iz Kongresa i predsjednika Obame. Kongres obično postavlja granicu zaduživanja kako vlada s ukupnim iznosom javnog duga ne bi prešla dozvoljenu granicu, ali u ovom slučaju dug može rasti koliko Barack Obama ili Kongres žele sve do 7. veljače 2014. Sudeći po stopi od rasta u proteklih pet mjeseci američki dug bi se mogao povećati za dodatnih 700 milijardi dolara, a možda i više, navodi RT.
Trenutno je Obama izbjegao tehnički bankrot, ali to ne znači da je problem riješen i da će američko gospodarstvo procvjetati. Najkasnije do kraja januara 2014. američki predsjednik mora naći rješenje za ovaj problem kojega je sam stvorio, jednako kao što je bilo sa ‘sirijskom crvenom linijom’ ili obećanjem kako će zatvoriti Guantanamo i okončati ratove, čime je 2008. zadobio simpatije cijelog svijeta.
Ono što se vješto skriva od javnosti je činjenica da američko gospodarstvo prolazi kroz najteže razdoblje u proteklih dvjesto godina. Iako u Washintonu tvrde ‘kako je Amerika uvijek vraćala svoje dugove, te da će tako i ostati’, brojke ne idu u prilog toj tvrdnji.
Američko gospodarstvo je u proteklom desetljeću prošlo najteži period u proteklih dvjesto godina i SAD su u teškoj gospodarskoj situaciji. Kada je Barack Obama potpisao nacrt proračuna kojim je Ameriku zadužio za preko 17 bilijuna dolara u 2014. uspio je okončati prekid rada saveznih institucija i kratkoročno ispoštovati vladine obveze prema vjerovnicima. Iako je izbjegao ‘fiskalnu liticu’ i mogući pad BDP-a od 10%, kako je predviđao poznati ekonomist i nobelovac Paul Krugman, za gospodarstvo SAD-a se ne može reći da pokazuje znakove gospodarskog rasta i oporavka. Eksperti portala Zero Hedge navode grafički prikaz gospodarskog rasta Sjedinjenih Država u posljednjih 223 godine i citirajući američke eksperte jedino rješenje koje bi moglo dovesti do značajnijeg rasta i oporavka američkog gospodarstva je ono najnepopularnije: započeti jedan novi rat. Isto je u travnju ove godine za Wall Street Journal tvrdio Paul B. Farell, samo je on pišući kako ‘Americi treba novi rat ili će kapitalizam propasti’, Sjedinjene Američke Države poistovjetio s kapitalizmom u čemu nije puno pogriješio.
U 223 godine je prosječni realni rast BDP-a u Sjedinjenim Državama bio 3,8%. Od 2000. do 2010. je on u prosjeku iznosio 1,9%, što je drugo najgore desetljeće u povijesti Amerike, budući da je prva velika desetogodišnja kriza od 1790. u SAD-u nastupila ’30-ih godina prošlog stoljeća. Potom se dogodio nagli rast početkom ’40-ih koji je trajao sve do 2000.
Kako je početkom ’40-ih gospodarski rast bio u izravnoj vezi s izbijanjem Drugog svjetskog rata, analitičari tvrde ‘kako bi nakon proteklog desetljeća Amerika mogla ući u fazu gospodarskog oporavka jedino novim ratom, samo što ovog puta nemaju dovoljno sredstava’.
Je li to doista tako, ako se uzme obzir da je američki vojni proračun 2010. premašio 700 milijardi dolara, dok je za 2014. umanjen na oko 600 milijardi USD?
Huffington Post navodi kako je američki Kongres s 315 glasova ‘za’ i 109 ‘protiv’ izglasao da se za ljudstvo, tehniku, oružje, zrakoplove i mornaricu u 2014. izdvoji 512,5 milijardi $, a za ratne operacje u Afganistanu 85,8 milijardi $, što ukupno čini 598,3 mlrd$ izdvajanja za američku vojsku, što su još uvijek najveći vojni proračun u svijetu.
Dogovoreni iznos izdvajanja za američku vojsku će se poštovati pod pretpostavkom da ne bude rebalansa, a koji opet može ovisiti o razvoju situacija u kriznim žarištima diljem svijeta. Tako da smo i u ovom slučaju u začaranom krugu i opet se moramo vratiti na početak. Po prvi put je Amerika prešla razinu potrošnje od 17 bilijuna dolara i čak ni kompromis oko podizanja razine zaduživanja nije doveo do oporavka i Sjedinjene Države se vraćaju u istu situaciju 7. februara 2014.
Makroekonomski pokazatelji jasno govore da su Sjedinjene Države u dva Obamina mandata još dublje potonule u već postojeću krizu i da nema naznaka oporavka. Ako tome dodamo vrtoglavi rast duga, pokretanje novih ratova, špijuniranje prijatelja i “neprijatelja” diljem svijeta, program masovnog nadzora PRISM, drastičan rast korištenja dronova u likvidaciji osumnjičenika bez pravomoćne sudske presude i brojne civile kao kolateralne žrtve, te brojna neispunjena obećanja, Barack Hussein Obama bi u povijesti mogao ostati zapamćen kao jedan od najgorih predsjednika u povijesti SAD-a. Nadajmo se kako mu neće na pamet pasti da posegne za jedinim ‘učinkovitim rješenjem’ o kojem pišu Wall Street Journal, ali i neovisni mediji, te svoje mjesto među velikanima tražiti oružjem.