Svjedoci smo jednog fenomena koji prati politički život Sandžaka već tri decenije. Bošnjačke političke stranke nastupaju u skoro istovjetnom kadrovskom sastavu toliko dugo, da se namjeće logično pitanje: da li je to cjelokupan i maksimalni kadrovski kapacitet i intelektualni format kojim raspolažu ili postojeće kadrovske postavke poput kineskog zida okruže lidera, ne dozvoljavajući nikome da izvrši hijerarhijski prodor, jer to bi moglo ugroziti visoko rangirane kadrovske pozicije vječitih i „nezamjenljivih“ kadrovika.

Na taj način fosilizirani i ofucani od višegodišnje upotrebe kadrovski timovi poput sjenke u stopu prate svog lidera, ne dozvoljavajući nijednom novom licu da mu suviše priđe, i dovodeći „svog voljenog vođu“ do stanja potpune izoliranosti od spoljnog svijeta i bilo kojeg drugog utjecaja koji nije pod njihovom kontrolom.
Naročito veliku brigu posvjećuju protoku informacija koje smeju doći do lidera o bilo čemu i o bilo kome. U tom pogledu postoji stroga cenzura, i restrektivno, selektivno doziranje količine i vrste informacija koje će stići do vođe i na osnovu kojih će on formirati stav po pitanju sljedećih poteza i postupaka prema pojedinim ljudima i situacijama.

Na taj način, postupci i potezi lidera postaju sve više posljedica sugestivnog utjecaja njegovog kadrovskog okruženja, a sve manje rezultat njegovih trezvenih i realnih razmišljanja i samostalnih odluka.
Nažalost, otrežnjenje lidera i suočavanje sa istinom da njegovo najbliže okruženje prije svega se bori za svoje lične interese i pozicije zna da traje godinama, a ponekada i decenijama.

Ukoliko se lider previše zainteresuje za neko novo lice i pokaže dugotrajniju simpatiju prema njemu, nezamjenljivo okruženje lidera se upušta interventno, u stilu narodne „bolje spriječiti, nego liječiti“ u operaciju hitnog uklanjanja osobe nonsgrate, pronalaženjem pogodne „argumentacije“ ili bolje reći prigodne kompromitacije, koja će ubijediti lidera da je to osoba sumnjivih i opasnih namjera, da je visokorizično njegovo angažovanje u vrhu stranke i da je najbolje rješenje da sve ostane po starom.

Lideri se tako polako, ali sigurno pretvaraju u samozadovoljne uspavane ljepotice koje narcosoidno počinju da vjeruju u nepogrešivost svog ega i svojih vjernih dvorjana, ne uviđajući da događajima iz godine u godinu sve manje upravljaju oni, a sve više njihovo okruženje.

Na kraju sve više liče na političke zombije koji više nisu u stanju sami da povuku nijedan autonomni potez, i postaju potpuni zavisnici od mišljenja svojih vječnih savjetnika i doušnika. Sve više situacija upravlja njima, a sve manje oni situacijama.
Mnogi ljudi koji pokušavaju da daju svoj doprinos nekoj stranci, na kraju umorni od njihovog zanemarivanja i potiskivanja i razoačarani u odnos prema njima i njihovim kretivnim i iskrenim namjerama, dižu ruke od svega i povlače se u krug svoje porodice i privatnih svakodnevnih problema.

Ovaj brod, kojim najmanje upravlja kapetan, na kraju sa posadom ubuđalom i pohabanom od višegodišnje upotrebe, počne od dugotrajnog nerenoviranja i nerevitaliziranja sve više da propušta vodu i da ide prema dnu.

Naravno ni tada kapetana niko blagovremeno ne obavještava da će i on potonuti sa brodom, zato što u tim trenucima vječna i nezamjenljiva kadrovska posada misli samo na jedno: kako da se oni bezbjedno iskrcaju sa broda koji tone i pređu u drugi, mnogo bezbjedniji brod.

Esad Rahić