Kad bude propast, propadne sve. Propadnu carstva, izginu ljudi; od najtvrđih zdanja ni kamen na kamenu ne ostane; hrđa izjede blistave oštrice čeličnih mačeva iskovanih za vječnost. Pod pepelom vulkana ostanu pokopani cijeli gradovi. Provalivši brane, vode poplave mnoge gradove i naselja. Uz grmljavini lavina, snijeg zbriše mnoga planinska sela širom svijeta. Klizišta prekriju blatom hiljade kuća i u njima sahrane hiljade ljudi.

Ali ono što uništi propast – pamti se! U avgustu 1883. godine, erupcija vulkana Krakatau uništila je dvije trećine jednog ostrva između Sumatre i Jave, zajedno sa 36.417 ljudi. Eksplozija je bila toliko glasna, da je probila bubne opne mornarima na brodovima udaljenim 100 kilometara. Njen potmuli odjek čuo se na daljini od 5.000 km. U decembru 2004. godine u talasima Indijskog Okeana, podignutih tsunamijem, udavilo se 227.898 ljudi, u 14 država, najviše u pokrajini Aće, na sjeveru Sumatre. Tsunami koji je 2011. godine pogodio japansku obalu, zbrisao je cijeli jedan grad; život je izgubilo 23.000 ljudi.

Ne samo sela, ne samo gradove, ne samo carstva! Propast je zadesila i cijeli kontinent – Atlantidu. Sve, bukvalno sve: zdanja i građevine, planine i doline, rijeke, zajedno sa Atlantidom – sve je potonulo! Zauvijek. Kao da ga nikada nije ni bilo. Ali i to se zapamtilo!

Mnoga mjesta velikih prirodnih katastrofa sam posjetio, neke takve katastrofe sam i preživio.

Potsjeio sam spomenik na krnjetku ostrva razorenog erupcijom vulkana Krakatau. Sunce je sijalo, ptice su pjevale, bijeli oblaci klizili plavim nebom kao i prije erupcije. Priroda zaboravila, ljudi zapamtili.

Posjetio sam sjevernu Sumatru poslije tsunamija: na povjetarcu leluja lišće palmi, cvjeta crveni hibiskus, miruju tihe tropske šume. Nad visokim krošnjama prelijeću jata ptica, kroz sjenoviti gustiš, uz šuštanje lišća, provlače se veliki monitor-gušteri. More je bistro i mirno, pijesak na dnu prosijava svjetlucavim bijelim sjajem. Sve što je more odnijelo, ljudi su obnovili.

Plivao sam u prozirnim vodama Toba Jezera dugog preko 100 i širokog 70 km, stvorenog prije 70.000 godina, najjačom erupcijom koja je ikada pogodila našu planetu, toliko jakom da je život na planeti i ljudski rod dovela na rub nestanka. Danas, ovo mjesto strahovite kataklizme predstavlja sliku Arkadije: sklad, ljepota i mir prekrile su u zaborav sve njene tragove. Spektakularni vodopad Sipiso Piso, visok preko 120 metara, izbija iz vertikalne litice crvenog granite, i teče pravo u mirno plavo jezero, a cijela oblast je u top 10 turističkih destinacija na svijetu.

Bio sam u Frežisu, Francuska, gdje je 02. decembra 1959 godine pukla brana i talasom visokim 40 metara, zbrisala 2 sela sa 423 čovjeka. Sada je to miran, sređen turistički region živi u idili ljetnjeg obilja.

Obišao sam jedno strašno klizište u Boliviji; prošao sam kroz gradiće Srednjeg Zapada SAD, razorene tornadom. I sve je bilo obnovljeno! Plovio sam Atlantskim Okeanom danima i nedeljama, i samo tamo ništa nije ukazivalo da je pod njegovim valovima pokopan cijeli kontinent.

Bio sam u Skopju 26 jula 1963 godine, kada je zdrmao katastrofalni zemljotres. Grad je bio razoren ali je sve u prirodi produžilo svojim tokom.

I sve so to upamtilo i obilježilo.

Kakva god nas propast zadesi, prirodu to ne dotiče ni malo! Ono što je za nas propast, za prirodu je samo način postojanja. Propast je cijena, kob, ili ako više volimo – privilegija – onog ko se izdvojio iz anonimnosti prirode! Život je anoniman, smrt je individualna. Ista logika preslikava se i u svakodnevnom životu: umiru bliski, dragi, poznati; i pamte se. U svim državama svijeta, ista priča: umiru vladari, narodi žive! Mrtvi se pamte, živi se sjećaju.

Ali živima neprekidno i svuda prijeti propast! Svako ko je živ, realno živi uz grotlo vulkana, na tankoj drhtavoj kori koju svakog trenutka može pogoditi zemljotres, duž obale okeana sa čije pučine može nadoći talas tsunamija! Svaki čovjek je cijeli jedan svijet, kontinent – Atlantida! Čak i pod valovima zauvijek i bez traga pokopanu – pamtimo Atlantidu.

Koliko god bila neizbježna i koliko god ne dotiče prirodu, naša propast je naša privilegija!

3 KOMENTARA

  1. Nestade i asimilacija Gorana. Toliko truda i novca bez rezultata. Sloboda je ograničena – to je nauk koji saznaje beba koja puže. Ali znanje da je sloboda puna zamki stičemo tek onda kad se učimo

Comments are closed.