Kosovo s druge strane politike – Enver Petrovci: Volio bih da sam Crnogorac

0
278

Nikada se u životu nijesam isplakao kao na premijeri predstave „Djelidba“, početkom devedesetih u Sarajevu, a u reprezentativnom prvom redu sjedjeli su članovi ondašnjeg Predsjedništva ondašnje Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić; poslije toga sam otišao, napustio i Beograd i prestao da glumim, kaže jedna od legendi bivšeg jugoslovenskog glumišta Enver Petrovci.

Poslije gotovo 22 godine, usred Prištine, u skromnom zdanju Crnogorske kuće – Enver Petrovci. Legenda bivšeg svejugoslovenskog glumišta, zapamćen po maestralnim ulogama na pozorišnim scenama od Maribora do Ohrida. O filmovima i televizijskim serijama – da ne govorimo…

Enver Petrovci 02 u+g Kosovo s druge strane politike   Enver Petrovci: Volio bih da sam Crnogorac

Već poduže ga u ovdašnjoj javnosti – nema. Pitamo, zato – đe je i što radi – a, on odgovara, u prepoznatljivom stilu – gotovo nezainteresovano: „Komponujem, pišem pjesme, režiram i družim se sa ljudima do kojih mi je stalo. Sve ostalo izbjegavam, bez obzira jesam li u Prištini ili Tirani, s obzirom da su to dvije moje ključne boravišne i egzistencijalne tačke oslonca tokom posljednjih petnaestak, pa i više godina“.

POBJEDA: Otkud Petrovci među Crnogorcima?

PETROVCI: Da me bolje znate, ne bi se čudili, ali i koliko me znate – čudi me da se nijeste sjetili moje davnašnje izjave, o kojoj je bilo mnogo razgovora i polemika na ovim prostorima. Kazao sam, svojevremeno – da nijesam ko sam i što sam, najviše bih volio da budem Crnogorac. Ne zbog umišljenih crnogorskih, ili nekih sličnih veličina; zbog njihovog stasa i glasa, nego zbog crnogorske istorije i mojih brojnih prijatelja koji nikada nijesu skrivali svoje crnogorstvo.

POBJEDA: O čemu i o kome govorite?

PETROVCI: O istoriji koja se nije izučavala kao zvaničan, ocjenjivački predmet, u zvaničnim školama, nego je dugo – strašno dugo, skrivana daleko od očiju takozvane široke javnosti.Poarhivama  brojnih evropskih zemalja – počev od Rusije, Francuske, Srbije, pa i Albanije. Slična svjedočanstva osobenosti veoma uzvišene crnogorske prošlosti možete naći i u vašim arhivima na Cetinju. To što dokumenta koja takva svjedočanstva potvrđuju još nijeste otkrili, nije moj nego vaš problem.

S druge strane, u dugim, čestim i veoma prijatnim razgovorima sa mojim crnogorskim kolegama; nezaboravnim druženjima širom bivše SFRJ, i u inostranstvu, osvajan sam neprekidno i bezuslovno njihovom plemenitošću, ali sam i stalno saznavao nove važne stvari vezane za Crnu Goru i crnogorstvo. Shvatio sam, dakle, odavno da je to drugačija zemlja po mnogo čemu drugačijeg naroda.

POBJEDA: Ko Vas je tome „podučavao“?

Enver Petroci glumac sa kosova 002 300x225 Kosovo s druge strane politike   Enver Petrovci: Volio bih da sam CrnogoracPETROVCI: Lična radoznalost i upornost, ali i velika, iskrena prijateljstva sa mnoštvom Crnogoraca sa kojima sam mogao, bez ikakvih rezervi, razgovarati o bilo čemu, pa i o istorijskim kontroverzama Crne Gore. To je bogatstvo koje se ne može izmjeriti, niti vam ja mogu objasniti dragocjenost mojih druženja sa tim ljudima…

POBJEDA: Kojim ljudima?

PETROVCI: Uh! Nije baš uputno, ali ajde da pomenem reditelje Sloba Milatovića i Đagu Mićunovića.Ili, možda, da ne pominjem nikoga. Prekrižite imena. Neke ću pomenuti, a neke zaboraviti, pa je bolje da ih sve javno zaboravim. Da ih ne pominjem u novinama koje redovno čitaju. Najbolje tako…

Jesi li ih prekrižio?

POBJEDA: Naravno – ne; ali…

PETROVCI: Dobro, neka bude tako, ali važno je sljedeće: veoma dobro poznajem Crnu Goru i Crnogorce i skoro da nema kraja u kojem nijesam boravio. Rado sam dolazio i u Podgoricu i na Cetinje; i kada sam bio opštepoznati glumac i kao pripadnik najšireg kruga anonimaca kojima sam dobrovoljno pristupio još s početka devedesetih. Bio je to trenutak koji je i pored svih mojih nastojanja da ga što temeljitije izbrišem iz sjećanja, ostavio duboke tragove i na mene – lično, ali i na sve ostalo u vezi sa mnom i mojom karijerom.

Najrađe se ne bih podsjećao…

POBJEDA: Ipak, podsjetite – što se dogodilo pred sam rat na prostorima bivše Jugoslavije, na sceni u sarajevskom pozorištu? Pisalo se o Vašem „slučaju“ u svim važnijim medijima…

PETROVCI: Igrao sam jednu od glavnih uloga u pozorišnoj predstavi „Djelidba“. Sjajna režija, scenografija, kostimografija, muzika i još sjajnija glumačka ekipa. Sve sama izvođačka, tehnička i kreativna elita ondašnje scene. Premijera, a na njoj, u prvom redu, i ondašnja politička bosansko-hercegovačka elita.

Jedan do drugoga, u vidno dobrom raspoloženju sjede Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i onaj Hrvat, koji je bio treći član tadašnjeg predsjedništva. Imenom, valjda – Stjepan Kljujić. Trebalo je da odigram lik Rađena, koji u jednom trenutku, nakratko – zaplače. No, kada sam izašao na scenu, vidio publiku, a u prvom, reprezentativno rezervisanom redu i trojicu pomenutih ljudi – zaplakao sam istinski. Ridao sam tako bolno da me niko nije mogao, makar u tim trenucima – utješiti. Džaba su ljudi iza scene vikali na mene i oštro me upozoravali da sam prevršio svaku mjeru.

Plakao sam istinski i nije to imalo nikakve veze niti sa scenariom, niti sa režijom…

POBJEDA: Što Vam se, zapravo, dogodilo?

PETROVCI: U meni se nešto polomilo. Nemojte da napišete – prelomilo; jer ako nešto i nekada, pa bilo što i bilo kada u sebi i prelomite, to može biti, kao što je najčešće i ljekovito. Ali kada se u vama nešto, pa bilo što i bilo kada – polomi, šanse za obnovu, odnosno revitalizaciju su minimalne. Tačnije rečeno – nikakve.

E, u meni se tada, početkom devedesetih, u Sarajevu, a u prisustvu Karadžića, Izetbegovića i tog izvjesnog Kljujića, nešto polomilo. Neobnovljivo. Takoreći – trajno.

Enver Petrovci 01 Kosovo s druge strane politike   Enver Petrovci: Volio bih da sam CrnogoracPOBJEDA: I, onda – kuda i kako?

PETROVCI: Ovako: otišao sam iz Sarajeva; odselio i iz Beograda; vratio se u Prištinu; napuštio glumački posao; pokušavao da se posvetim edukaciji mladih, talentovanih umjetnika i patio kao svi obični ljudi zbog svega što nam se događalo. Ni poslije svega ne pada mi na pamet da obnavljam svoju glumačku karijeru, jer je teatar, po mom uvjerenju, na ovim prostorima odavno izgubio na suštinskom značaju, a ja ne želim da učestvujem u banalizovanju, odnosno estradizaciji pozorišta.

Zato se sada bavim režiranjem specifičnih projekata u Prištini i Tirani, komponovanjem i povremeno pedagoškimradom, kada lično osjetim da pred sobom imam talenat oko čijih se potencijala valja potruditi. Izvan toga, krug mojih interesovanja prilično je sužen i nije mi žao, jer sam svoj put, sam odabrao.

POBJEDA: Zar Vam ne nedostaje poštovanje, pa i slava jedne od legendi bivšeg jugoslovenskog glumišta?

PETROVCI: I sami ste rekli – bivšeg. Dakle – bivši glumac, bivšeg glumišta, bivše Jugoslavije. Ko se svega toga još može sjećati? Predugo smo bivši da bi se nama u bilo kom pogledu ozbiljnije bavile generacije koje će ove prostore i sve sadržaje u njima oblikovati u skladu sa potpuno novim standardima. To je realni život sa zakonitostima koje se ne mijenjaju političkom voljom. Što je, naravno, jako važno i dobro.

Ne daj Bože da je drugačije…

Političari nas troše bez pošteda

POBJEDA: Član ste Savjeta jedne od političkih organizacija koju predvode kosovski Crnogorci, iako Vas u javnosti predstavljaju kao ličnost koja se kloni bilo kakvih veza sa politikom i političarima. O čemu se radi?

PETROVCI: Meni su u životu uvijek bili najvažniji prijatelji. Već sam rekao, imao sam i imam veliki broj velikih prijatelja među Crnogorcima u svim krajevima Crne Gore, ali i izvan nje, pa i u Prištini. Moji prijatelji su i u vođstvu ove političke organizacije Crnogoraca, pa kada su me pozvali procjenjujući da mogu da im pomognem, uopšte se nijesam dvoumio. Tu sam i uz njih sam, pa kako god prošli na novembarskim izborima.

U principu, međutim, ne posjedujem dovoljnu količinu energije koja bi bila potrebna za aktivnije bavljenje politikom. Taj vid angažovanja odavno su mi ogadili mnogi bivši političari sa prostora bivše zajedničke nam države. Trošili su nas svi; bez pošteda; od Triglava do Đevđelije.

Zbog tih i takvih iskustava teško mi je povjerovati da je i većina aktuelnih, u svim novonastalim državama na ovom dijelu zapadnog Balkana, bitno drugačija. Zato se „čuvam“ i politike, a naročito – političara. Neki moji prijatelji kažu da mi takav odnos prema takozvanom javnom životu, a posebno uticajnim ličnostima iz političkog života nije baš pametan izbor, ali je kasno da taj vid svjetonazora mijenjam poslije svega što sam proživio.

SHARE

LEAVE A REPLY