EDIN URJAN KUKAVICA : Dok mudri šute, čut će se oni koji su se trebali nijemi roditi

Dok mudri šute, čut će se oni koji su se trebali nijemi roditi

 

 

 

Kaže se da ono što ne postoji u riječima – ne postoji ni u stvarnosti. Tom, samo naizgled, jednostavnom tvrdnjom, riječi(ma) se, s jedne strane, potvrđuje gotovo nadnaravnost stvaralačkog instrumenta, a s druge, daje im se životnost, ako hoćete, svjetovnost kojom se – i nehotice – svode na stvarnost i profanost sredstva vođenja rata.

Neistine i neznanje

Kao božanski dar čovjeku riječi mogu – i trebale bi biti – sredstvo sklapanja ljubavi i prijateljstava, mehlem i utjeha za tužne i ožalošćene, instrument razmjene mišljenja, upoređivanja stavova, korigiranja vlastitih i tuđih pogrešaka, prekida sukoba i mirenja neprijatelja. Riječi bi trebale biti najpouzdanije sredstvo širenja istine i znanja, a otklanjanja neistine i neznanja; ne bi smjele biti roba, ne bi se smjele prodavati i naplaćivati. Tri riječi trebale bi biti iste na svim jezicima kojima se danas govori na svijetu: hvala, molim i izvinite. Ipak, svjesni težine riječi, najbolji i najiskreniji govornici govorili su da više treba vjerovati činjenicama i djelima nego najljepšim i najslađim riječima.

Nažalost, ljudi su riječima, odavno, uskratili njihovu izvornu čistotu i dobronamjernost. Štaviše, riječi su premetnute u njihovu suprotnost. Danas, u Bosni i Hercegovini, usuđujem se reći, više, češće i glasnije nego ikada prije, pojam „riječ” se identificira s pojmovima „laž”, „poluistina” i „besmislica”, bez obzira na to što je jedna od tri stvari koje je nemoguće povratiti, osim propuštene prilike i odapete strijele, upravo izgovorena – pa i napisana – riječ.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina nikada nije bila problem istine, nego uvijek laži. S jedne strane, postoje takozvane „okrugle laži”, one koje je lahko progutati i hrapave „ćoškaste” istine koje se nekako progutaju, ali usput oštete grlo do te mjere da poslije toga i glatke istine teško prolaze. Na neke laži pristajemo svjesno, radi „mira u kući”, s kiselim osmijehom punim samozadovoljne arogancije jer smo „prozreli laž” i suzbili je „vlastitom istinom”, uvodeći novo pravilo da je istina samo „vlastita”, a sve ostalo je laž. S druge strane su istine s kojima se nikako ne možemo pomiriti, da ljudi, naprimjer, iz čista mira, potrebe ili zabave, drugim ljudima čine zlo, na pravdi Boga, drugima spočitavaju, poturaju i proglašavaju ih svim i svačim, uključuju ih i isključuju, napadaju i omalovažavaju. Istina je, također, da je riječ nerazdvojiva od govora, a govor od govornika, te da riječi, uglavnom, više govore o onome ko ih izgovara nego o onome o kome ili o čemu su izrečene. Što bi rekao Marin Držić: „…iz zlijeh usta ne more nego zla riječ izit.”

Naporedo s riječima i druge izvorno dobre stvari poprimile su značenje svojih suprotnosti. U najvećem broju slučajeva, gotovo bez obzira o kojem domenu življenja je riječ, uspjehom se smatra pomaganje drugima da ne uspiju, sreća se temelji na tuđoj nesreći, vlastita ispravnost samo i isključivo na dokazivanju tuđe neispravnosti, a vlastito pravo na uskraćivanju drugima ili njihovih prava ili samo prava da budu u pravu…

Za to vrijeme naša zemlja neprestano pada na svjetskoj ljestvici zemalja u kojima je život uopće moguć (trenutno je 97.), jučerašnji podaci o nezaposlenim već sutra će zastarjeti, djeca u osnovnoj školi, na vlastitom primjeru, uče riječi koje ne umiju ni izgovoriti, poput diskriminacija i apartheid, roditelji zbog neimaštine ispisuju djecu iz škole, poskupljuje sve što već nije poskupjelo, od cigareta do grijanja, psi neselektivno napadaju ljude i djecu ne vodeći računa o nacionalnosti i političkoj pripadnosti, učeni muslimani se međusobno, po novinama i portalima, optužuju za krivovjerje vodeći rasprave o temama o kojima ogromna većina muslimana ne zna ni da postoje (a to ih dodatno i potpuno bespotrebno plaši), najučeniji i najpametniji – oni s najvišim zvanjima i titulama – izgovaraju riječi koje ne da ne priliče njihovim zvanjima i titulama nego ne priliče civiliziranim i kulturnim ljudima.

Mudri šute; prosuđuju, a ne presuđuju. Oni znaju da „debele uši ne mogu čuti lijepu riječ” i da je „prava budala onaj ko – u odsutnim vremenima i među budalama – ne zna sakriti svoju mudrost”. Istina, najteže je biti dovoljno snažan i mudar da se prešuti kad neuki, nepametni i nemudri počnu govoriti, ali je najčasnije pronaći riječi da se – kada treba – kaže ono što treba. Treba li ih podsjetiti da će se dokle god oni budu šutjeli, dokle god ne progovore riječima i djelima, čuti riječi samo onih koji su se trebali nijemi roditi.

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO