Avdović: Zmajevi u Brazili u igri većoj od igre

1
52

Uoči samog početka fudbalskog Mundijala, mladi autor, sada već znanog romana “Bosanska lista” (“The Bosnia List: A Memoir of War, Exile, and Return”; Penguin, New York, 2014.) Kenan Trebinčević, nkoliko sati prije nego što se ukrcao u avion za Rio poslao mi je svoj kratki esej “Godina bosanskog zmaja.”

Ponovo me je dirnulo Kenanovo poimanje bosanske svakodnevnice. I iznad svega njegova prihvaćena obaveza – da kultivizira svoje sjećanje. Trebinčević je jedan od onih koji pišu pod parolom: Ne zaboravljati prošlost radi bolje budućnosti!

Trebičević je pisao i o tome kako bosansku nogometnu reprezentaciju čine uglavnom oni Bosanci koji su bili “otpisani”. Većina njih je izrasla u dijaspori koja je je učinila svjetski poznatim ljudima, ali i konzervirala njihovo i naše Bosanstvo – očito za vijek – vijekova!

To je faktor s kojim valja računati.

Povratak otpisanih

Nisu to neki profesionalno otpisani nogometaši, jer nisu zadovoljili fizičke ili žonglerajske norme svojih trenera.
To su ona bosanska “djeca” – sada odrasli ljudi, kojima je bila namjenjena sudbina potpunog nestanka, negdje u ratnom vihoru, u kojem su zločinci spaljivali ljude i knjige podjednako, od Višegrada do Sarajeva, od Drine do Une…

Od kuće Sumbule Zebe, koja je u arhivima Haškog tribunala označena kao “živa lomača“. U toj se kući, tačno prije 22 godine, 14. juna 1992, dogodio jedan od najstrašnijih zločina u Podrinju; sve do sarajevske Viječnice, gdje su spaljivanje najplemenitije ljudske ideje.

Hvala onima koji su na sarajevskoj Vijećnici, istaknuli spomen ploču na kojoj piše: Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26 8. 1992, godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovina. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata.

To su fakti i na ove riječi naravno ne treba dodavati nikakve navodnike! Na spomen ploči još piše: Ne zaboravite, pamtite i opominjite! Ispravno

Sreća je da je sve dokumentovano!

Ne, svi ti dječaci sada u Brazilu, kao i ostali “mi”, nismo izgorili u plamenu Vijećnice koju je zapalilo srpsko topništvo iznad Sarajeva terorizirajući bosansku prijstolnicu duže nego što su Hitlerovi nacisti terorizirali Staljingrad!

Mi, i svi ti dječaci sada u Brazilu, nismo izgorili niti u višegradskoj živoj lomači, u kući Adema Omeragića u Pinonirskoj ulici, u naselju Bikavac (opjevanom u poznatoj sevdalinki). Nismo nestali u višegradskoj vatri koju su potpalili srpski vojnici, ili dragovoljci četničkih hordi, ili Šešeljovi radikali, svejedno, (ali nije svejedno) – pod komandom Milana i Sredoja Lukića.

Nismo izgorili u toj vatri u kojoj su bili “pretežno žene i djeca, stare i iznemogle osobe. Najmlađa žrtva nije imala ni ime, jer je rođena dva dana prije lomače, a najstarija je imala 79 godina”, kako je to zapisano u bosanskim arhivama.

Nismo nestali u koncentracionom logoru Luka kraj Brčkog u koga su odveli oca i brata Kenana Trebičevića, o čemu je pisao u svojoj knjizi.

I zato je važno da se pored svih pametnih eseja o fudbalu kao nečemu “važnijem od života i smrti”, o čemu piše umni Aleksandar Hemon, citirajući Billa Shankleya, trenera huliganskog Liverpoola i, pri tome razvrstava “zmajeve od džukela” – pročitamo kako se osjećajni Trebinčević prisjeća namjenjene, pa izbjegnute sudbine Vedada Ibiševića.

Da, Vedo je onaj bosanski zmaj, nogometni virtuoz, centarfor “broj 9”, koga je majka u posljednjem trenutku spasila od neke “žive lomače” ili kame, ili metka, ili neljudske čizme koja mrzi i ljude i knjige podjednako – svejedno.

Vedad Ibišević je te, 1992, imao samo šest godina. Nije u Bosni stigao naučiti ni prva slova. Kao i pisac Kenan, fudbaler Vedad je svoje univerzitetsko obrazovanje stekao u Americi; a ovdje ga nisu učili, ili tjerali da zaboravlja. Naprotiv!

A “ako je fudbal ogledalo života i historije, a jeste, u sljedećih par sedmica ćemo možda saznati od čega smo to napravljeni, da li smo ljudi, zmajevi ili džukele”, napisao je Hemon u svom eseju o fudbalskoj groznici koja nas sve skupa trese prije i poslije Argentine.

I još dobacio, kako ovu 2014, svrstava u godinu kada je “nepovratno krenulo naše posljednje historijsko klizište”.

Daj Bože da je posljednje!

Biti ili ne biti

No, čini mi se da naslućujem odgovor na Hemonovu dilemu!

Svi mi – ti čudom preživjeli Bosanci, s osobnim pričama i legendama koje su se oblikovale u našim dugim zbjegovima – od Bosfora do East Rivera, i dalje i drugdje, koji, ponegdje traju još i danas – postali smo zmajevi, jer smo to morali.

Da, morali! Jer, na tom smo putu sretali toliko mnogo – džukela, svuda oko nas. Prečesto su režale na sve što je ljudsko, ujedajući prvo ruku koja hrani, a ne onu koja se lata kamena. Nisu to bile pitome pudlice nikako.

A onda smo naučili da džukele nepovratno bježe od “zmajevog” plamena. Naučili smo već tu lekciju, da sve što čovjeku treba jeste dostojanstveno sjećanje i odlučnost da se ide naprijed, ne manje uspravno! I ta dobra doza zdrave rezignacije.

Zaboravljati je nemoralno! Zaborav, jednostavno nije opcija!

Nisu u pravu, dakle oni, uključujući i evropske birokrate koje se vode “logikom” – da, pošto oni plaćaju obnovu Bosne – zato “imaju pravo” i zahtijevati “zaborav kao model pomirenja i perspektivnu evropsku priču integracija. Tako je to onomad ispravno sročio Dino Mustafić.

Dodao bih, evo, čak i Brazil pokazuje – da je to uzaludno! Neispravna “formula”!

“Možda bi jedna od tih evropskih bajki koja bi zadovoljila donatore Vijećnice bila i priča da je izgorjela nemarom portira koji je zaboravio isključiti grijalicu”, napisao je Mustafići. Ali, tu je na sreću spomen ploča na kojoj je u kamen uklesano da su je zapalili srpski agresori o čemu piše sarajevski i europski reditelj Dino, jedan od onih kojima je bila namjenjena drugačija sudbina u njegovoj Srebrenici.

Možda bi nekome odgovaralo i da sada napišemo kako je Vedadov djed nastradao kad se okliznuo od pijanog komšiju. Ali, nije!

Susjed Ibiševića u Vlasenici bio je “pijan” od otrovnog pića zvanog “velika Srbija”. Zato je ubio Vedadovog djeda priželjkujući njegovu zemlju?

Ne može nas sad neko iz Beograda ili Brusselsa – svejedno – natjerati da to zaboravimo u ime pomirenja. Jer, to nije moralno.

Vedad Ibišević je o tome nedavno govorio u vlastitoj životnoj priči za američku TV mreže ESPN.

“Nije samo gol”, kaže Vedo kad govori o zgoditcima. “To je cijela priča”; sve to stoji iza jednog šuta u protivničku mrežu!

Neka padaju maske

Zato je, i bez obzira na nedjeljni rezultat, u najvažnijoj utakmici bosanskog nacionalnog nogometnog tima – izlazak Zmajeva na Marakanu, u Rio de Janeiru ogromna Pobjeda za Bosnu i Hercegovinu. Bez sve šale!

I opet, bez obzira na rezultat, najvažnije je što je Safet Sušić okupio bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju pod isti bosanski krov otpora — da se na ovaj način suprotstave vlastitom nestanku.

Sušićevi Zmajevi su ti koji nanose težek poraz – tihom nestanku Bosne u miru, kad već nije nestala u ratu!

Ova “nogometna” reprezentacija Bosne i Hercegovine sastavlja i ono što političari 20 godina razvaljuju u onoj dejtonskoj Bosni!

Ne treba biti atomski fizičar da bi se to shvatilo!

Iako se taj bosanski stoicizam ispisuje u kontinuitetu od stećaka u Nemili – do današnjih dana, na globalno legendarnoj brazilskoj Marakani – nije na odmet podsjetiti o kakvim se ljudima radi.

Ma nije Bosna slučajno u Brazilu! Jer, ništa nije slučajno.

I “neka oprosti gospođa Europa,
ona nema spomenike kulture.
 Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Europa
samo Bosna ima spomenike.
 Stečke.
 Sta je stečak?
 Oličenje gorštaka Bosanca!
Šta radi Bosanac na stečku?
 Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
 Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stečak na kome Bosanac kleći ili moli.
Na kome je prikazan kao sužanj…”, napisao je davno Miroslav Krleža u svojim razmišljanjima o Bosni.

Zato su i nastupi reprezentacije Bosne i Hercegovine u Brazilu više od puke igre. I više samo pozitivnog rezultata!

I da Milorad Dodik ili Željka Cvijanović po mogućnosti naprave “selfie” kao znak podrške Zmajevima i objave ga na Facebooku; kad može Dragan Čović mogu vala i oni.

I da im kažu, da bar iz pristojnosti ustanu kada narednih dana velikim Brazilom bude odjekivala himna njihove male, ali ponosne bosanske zemlje.

Jer Bosna i Hercegovina je nepredvidiva zemlja! Pitajte Vedada Ibiševića. Pitajte Kenana Trebinčevića.

SHARE

1 COMMENT

  1. “citirajući Billa Shankleya, trenera huliganskog Liverpoola”… Huliganskog Liverpoola? HULIGANSKOG? Na kraju 50-ih i početka 60-ih godina? Jeste vi normalni? Ajde razmislite prije nego sto napisete glupost.

LEAVE A REPLY